Socijalizam 21. stoljeća

05.07.2007., četvrtak

Umjesto predgovora-teze

1.

Kapitalizam (koji je razvio globalno tržište, u kojem je siromaštvo 5/6 svjetskog stanovništva formula bogaćenja visoko razvijenih zemalja sa 1/6 svjetskog stanovništva sa preko 6/5 svjetskog bogatstva) ne može više biti osnova ravmopravnih globalnih odnosa ekonomske, političke, društvene i međudruštvene reprodukcije u dvadeset i prvom stoljeću.
Zbog toga je on potrošen sistem.

2.

I ako je kapitalizam (uvjetno) u revolucionarnim promjenama, nužno je da izvrši revolucionarni zaokret tih promjena, prije svega, ka globalnoj ekonomskoj stabilnosti, zasnovanoj na ostvarenju sve ravnoravnijih ekonomskih subjekata, kao uvjeta svake druge stabilnosti i razvoja.
Sve revolucionane promjene kapitalizma u dvadesetom stoljeću vode njegovoj negaciji – socjalizmu – a prutječnost da je svaka evolucijska ili revolucijska promjena dovela do povećanja proizvodnje i jačanja materijalne baze kapitalističke reprodukcije, samo je druga strana njegovog tranzicijskog bitka.

3.

Socijalistički revolucionarni politički prevrati dogodili su se (suprotno očekivanjima) u zemljama sa nerazvijenom privredom i civilizacijom, gdje se program socijalizma nije mogao početi ostvarivati bez izvršene prvobitne akumulacije, zbog čega je razvoj civulizacije bio zapostavljen.
I takav politički sistem socijalizma (sa velikim devijacijama i njihovim štetnim posljedicama) bio je snažan oslonac međunarodnom radničkom pokretu visokorazvijenih zemalja da u borbi za promjenu položaja radničke klase u sistemu društvene reprodukcije revolucionarno mijenja buržoasku u socijalnu državu.
Sa padom belinskog zida, pod pritiskom buržoazije, političke strukture započinju proces rušenja socijalne države, koji vodi klasnoj borbi za ostvarenje ljudskih prava.

4.

Uspjeh kontrarevolucije da sruši politički sistem u više «socijalističkih» država potvrđuje jedan fenomen (gotovo zakonitost) povijesti revolucija; da je svaka revolucija poslije završetka revolucionarnog političkog prevrata i uspona imala svoj pad i pokušaj restauracije, koja je zaustavila izvršenje programa revolucije samo privremeno, jer je svaki zastoj prevaziđen i programi revolucija – od kršćanske, preko buržoaske do socijalističke – nastavljaju se ostvarivati do danas, a ostvarivat će se i u budućnosti.

5.

Kineski model dva privredna i politička sistema, u kojem privatno poduzetništvo prisvaja veliki profit i vrši agresivnu akumulaciju i državno vlasništvo koje osigurava visok stepen zaposlenosti na račun racionalne proizvodnje (koju je do ulaska u ETO štitila visokim carinama, a poslije Niskom vrijednošću potrebnog rada i masovnom proizvodnjom roba sa nižim cijenama) osigurava visoku stopu rasta, socijalni mir i sigurniji kineski put u socijalizam dvadeset i prvog stoljeća.

6.

Velika ulaganja u obrazovanje i i znanost visoko razvijenih zemalja vode sve većoj jednakosti među ljudima, novoj višoj svijesti individuuma i društvene svijesti, koja će sve objektivnije vrednovati prijeđeni put društvene reprodukcije – od industrijske i socijalne revolucije do postindustrijskog razvoja informatike – koje otvara nove mogućnosti obrazovanja, istraživačkog rada na otkrivanju zakonitosti političke i socijalne evolucije i revolucije, naučnog predviđanja društvenog i međudruštvenog ekonomskog razvoja, učešća pojedinaca u upravljanju ukupnom drštvenom i međudruštvenom reprodukcijom, koja će biti temelj ostvarenja socijalaizma i naprednije socijalne države visoko razvijenih zemalja.

7.

Koliko kod je realna mogućnost da evolucijom visoko razvijene zemlje ostvare socijalizam, jačati će recipročna opasnost, da zbog pelivanja viška rada i supstance kapitala iz nerazvijenih u visokorazvijene zemlje izbije sukob koji bi taj proces zaustavio.
Alternative takvog sukoba su veoma pogubne: Zbog narušene ekološke ravnoteže i raširenosti oružja za masovno uništenje moguće je samouništenje čovječanstva, ili, ako se to izbjegne rušenje demokracije i uspotstva fašizma, koji bi (koristeći dostrignuća informatike) mogao poništiti sva civilizacijska dostignuća u ostvarenju ljudskih prava.

8.

Postoji utemeljena nada da će nova svijest individuuma, društava i čovječanstva ponovo pokrenuti raniju inicijativu nesvrstanih zemalja za pregovore u Ujedninjenim nacijama o općem i potpunom razoružanju, a dio sredstava koja se slivaju u vojne budžete preusmjeriti u ulaganje u razvoj nerazvijenih zamalja radi njihovog osposobljavanja za što ravnoprevnije ekonomske i društvene partnere, koji bi u novom ekonomskom poretku po Marksu «preko globalnog tržišta ostvarili nadnacionlno sjedinjenje čovječanstva»
Neravnopravni na globalnom tržištu to ne mogu ostvariti.

9.

Nova svijest će morati temeljito preispitati društvenu mjeru vrijednosti, ekoloških i prirodnih resursa i ljudskog rada u društvenoj i međudruštvenoj reprodukciji života, koja će biti osnova za odnose međun ljudima i društvima, koja će omogućiti ostvarenje ljudskih prava.

10.

Najveći civilizacijski domet socijalizma – radničko i društveno samoupravljanje – srušila je kontrarevolucija u SFRJ i Hrvatskoj na osnovnoj slabosti, što nije ostvarila Marksovu tezu «da se podruštvljeni kapital prenese u vlasništvo radnika».
Radnička klasa razvijenih zemalja (uz potporu svojih sindikata i lijevih partija) je izborila učešće ranika u upravljanju firmama. Ovakva forma radničkog upravljanja učvrstila je svijest društva i privatnih vlasnika kapitala, da se bez njega ne može održati i stabilno razvijati društvena reprodukcija.

11.

Pogrešna ideja o «ukidanju potrebnog rada i viška» bila je osnova za pogrešnu «dohodovnu teoriju» političke ekonomije samoupravnog socijalizma, koja je konplicirala razumijevanja rezultata poslovanja i donošenja odluka o daljem poslovanju.
Istovremeno politička ekonomija nije uočila da je dvadeseto stoljeće vremenski prostor u kojem se ostvarivalo Marksovo «pretvaranje viška rada u potreban rad», što je dovelo do pogrešnih ekonomkih teorija i krize ekonomske nauke, posebno u socijalizmu.

12.

Kontrarevolucija u Hrvatskoj se može zaustaviti denacionalizacijom uzurpiranog društvenog vlasništva, ukidanjem pretvorbe i privatizacije, vraćanjem društvenog kaspitala na upravljanje radnicima neposrednim proizvođačima, financijske revizije pretvorbe i oduzimanje protuzakonito prisvojenog vlasništva nad društvenim kapitalom, utvrđivanja prava vlasništva i vraćanje kapitala otetog u pretvorbi njegovim vlasnicima, osiguranje opticajnog kapitala radnicima za reindustrijalizaciju radi pokretanja proizvodnje do završetka vraćanja kapitala njegovim vlasnicima.

13.

Kritičkom analizom realno ocijeniti rezultate i slabosti socijalne evolucije i revolucoje u dvadesetom stoljeću, da bi se ocijenile realne mogućnosti njihovog razvoja u dvadest i prvom stoljeću, na čijoj će se osnovi dalje razvijati opća i neposredna ekonomska i politička demokracija, ostvarivati ljudska prava i zaustaviti suprotne tendencije koje takav razvoj mogu odvesti u suprotnom smjeru, koji može biti opasan za čovjeka i čovječanstvo.

14.

Kritičkom analizom radničkog i društvenog samoupravljanja ocijeniti njegove slabosti, izvršiti revalorizaciju njegovih pozitivnih dostignuća i iskustava u ekonomskom, političkom, filozofskom, pravnom i psihološkom smislu, radi stvaranja novih osnova za uspostavljanje ekonomske i političke demokracije u Hrvatskoj

POŠTOVANOM ČITAOCU – POTENCIONALNOM ISTRAŽIVAČU MOGUĆEG RAZVOJA SOCIJALIZMA U DVADESET I PRVOM STOLJEĆU

Unaprijed zahvaljujem svakom tko bude imao strpljenja da pročita ovaj program, a posebno onome koji bi prihvatio izazov i odlučio da se prihvati istraživačkog rada po tematici ovog programa, bilo individualno ili u povezanom timskom radu o mogućem socijalizmu u 21.stoljeću, ne samo kao mogućoj alternativi, već kao nadi, da će on osigurati globalnu ravnopravnost naroda, država i vjera, koja če biti temelj ostvarivanja ljudskih prava i odnosa među ljudima na poštivanju njihovih temeljnih prava.

Način organizacije istraživačkog rada po individualnom izboru, a timskog po izraženoj želji učesnika prijavljenih za pojedina tematska područja, teme ili pojedina pitanja iz tema u političkom, pravnom, filozofskom, ekonomskom, psihološkom i reazvojnom smislu. Predmet istraživanja je sveukupno stanje odnosa u dvadesetom stoljeću i kroz povijest čovječanstva, a rezultat tih istraživanja naučna predviđanja razvoja društvenih i globalnih odnosa u 21. stoljeću.

Metode rada povezivanja zaintreresiranih za naučno istraživanje, okrugli stolovi, sdimpoziji, objavljivanje naučnih saznanja u sredstvima informiranja, znanstvenim publikacijama, izdavačkoj djelatnosti, preko interneta i organiziranjem javnih tribina sa širokim krugom učesnika, što će zavisti od sredstava koja bi osigurala ovakav rad. Ovo je ujedno i poziv pojedincima i znanstvenim institucijama da ulože materijalna sredstva u organizaciju i početak naučnog istraživanja..

Sadašnje globalno tržište, (koje je uspotstavio kapitalizam) skoncetriralo je oko pet šestina svjetskog bogatstva kod jedne šestine svjetskog stanovništva, ostavljajući pet šestina svjetskog stanovništva u siromaštvu, u kojem svakog sata 400 ljudi umire od gladi je potrošen sistem ekonomskih, političkih i društvenih odnosa u proizvodnji, razmjeni i raspodjeli. Insistiranje da je «demokracija» konačan sistem društvene i političke reprodukcije potvrđuje ponavljanu istorijsku istinu, da je to vrhunac sa kojeg počinje pad, ako se na ovom stepenu ne izvrše promjene koje bi vodile stvaranju novih pravednijih odnosa u društvenoj i političkoj reprodukciji zivota na ovom planetu.

Socijalizam 21. sotoljeća ne rađa se ni iz politike, ni iz vjere ni iz filozofije ili ideje. I ako ne odbacujem ono što je naučnom spoznajom o društvenim epohama ljudske historije (i o socijalizmu kao prelaznoj etapi ka besklasnom društvu) rečeno, držim da je nužno kritičkom naučnom analizom sveukupnih političkih, ekonomskih i društvenih kretanja u dvadesetom stoljeću stvoriti mogućnost za logične zaključke njihovog nastavka u dvadeset i prvom stoljeću, da bi se vrednovanjem svih alternativa moglo ocijeniti socijalizam dvadesetog stoleća i mogućnost ostvarenja cocijalizma u dvadeset i prvom stoljeću. Koliko je složeno takvo izučavanje potkrijepit ću posljednjim stavovima 3. teme prvog tematskog područja:
«U cjelokupnim društvenim, ekonomskim i političkim odnosima klasa, društava, država, religija i naučnih institucija u dvadesetom stoljeću, u kojem su naučna otkrića i razvoj proizvodnih snaga išli ispred društvene svijesti (političkih, intelektualnih i religijskih) subjektivnih snaga da sa njima racionalno vladaju, pa je poput kroničnih bolesti ostvarena prisutnost fašizma, diktatura i ratova kao produkt nesposobnosti ili neznanja za racionalnu ocjenu objektivne stvarnosti, određivanje racionalnih ekonomskih, političkih i društvenih ciljeva, racionalnih načina njihovog ostvarenja u razvojnom mijenjanju društvenih, političkih, ekonomskih, međudruštvenih, među državnih, religiskih i međureligijskih .. i drugih odnosa u savremenom svijetu.

Te slabosti (bolesti) dvadesetog stoljeća su se poput genetskog naslijeđa prenijele u dvadeset i prvo stoljeće

Pitanje svih pitanja je: Hoćemo li se osloboditi tih bolesti i spriječiti da ne dođe do samouništenja čovječanstva, ili da ne dođe fašizam na vlast, ili će subjektive snage na pozitivnim dostignućima racionalno usmjeravati sveukupne odnose u društvu i svijetu u socijalizam 21. stoljeća, kao alternativu, koja će omogućiti ostvarenje svih čovjekovih prava, ravnopravnosti mmeđu narodima, društvima, državama i religijama bez upotrebe sile».

Cjelokune odnose 20. stoljeća najracionalnije je izučavati timski u političkom, pravnom, filozofskom, ekonomskom i psihološkom razvojnom smislu. Izdvojena pojedinačna istraživanja bi bila spora i kasnila bi za razvojem i nebi dala dovoljno elemenata za sintetiziranu procjenu, koja bi omogućila pravovremene zaključke za racionalno usmjerenje društva u proizvodnji života dostojna ćovjeka.

Da bi se uklonile sve zapreke u izučavanju društvenih, političkih, ekonomskih, religijskih, klasnih i eveukupnih odnosa iz kojeg bi proizišli relavantni zaključci o stvarnom stanju i perspektivama njihovog razvoja, mora se rasčistiti sa pogrešnim shvatanjem i upotrebom pojmova (kao što su revolucija, socijalizam, komunizam ect.) koje je politika iz pragmatičnih razloga ostvarenja svojih ciljeva toliko vulgarizirala, a politička nauka olako prihvatila, da su postali smetnja naučnom pristupu za otkrivanje objektivne istine. Ako želimo izvući bilo kakve zaključke ne samo o mogućem socijalizmu dvadeset i prvog stoljeća, već bilo kojeg racionalnog modela društvenih odnosa, mora se znanstveno utemeljenim pojmovima rasvijetliti politički, socijalni, ekonomski, znanstveni, kulturni, vjerski i društveni razvoj odnosa odnosa u granicama pojedinih država ili grupe država i razvoj međudruštvenih, međunarodnih i međureligijskih odnosa u dvadesetom stoljeću. Sve što je o tim odnosima do sada rečeno, ne da se ne može zanemariti, već kritičkom analizom objektive stvarnosti i mišljenja moraju se rasvijetliti svi subjektivni činioci koji su nastali u objektinom društvenom okruženju, koje je iz bilo kojih razloga objektivnu stvarnost prikazivalo sa nekim uskim pragmatičnim ciljem treba očistiti, uključujući i ovaj program.
Zbog toga je ovaj program i radni papir za timsku doradu konačnog programa
istraživanja čiji bi ezultat bio naučna podloga ostvarenja humanog socijalizma.
.

SADRŽAJ PROGRAMA

UVODNE TEME

Tema l. Dvadeseto stoljeće.
Tema 2. socijalizam dvadesetog stoljeća.

PRVO TEMATSKO PODRUČJE

RAZVOJ GLOBALNIH POLITIČKIH ODNOSA U DVADESETOM STOLJEĆU I STANJE KOJE SU OSTVAILI U NASLIJEĐEDVADESET I PRVOM STOLJEĆU.

Tema l : Razvoj unutrašnjih i globalnih političkih odnosa u prvim decenijama
Dvadesetog stoljeća.
Tema 2 : Ekonomska kriza, fašizam, drugi svjetski rat i njegove posjledice. Ili
Razvoj unutrašnjih i globalnih političkih odnosa do kraja prve polovine
Dvadesetog stoljeća.
Tema 3 : Globalni mozaik političkog i ekonomskog razvoja druge polovine dvadesetog stoljeća.
Tema 4 : socijalno-socijalistička revolucija dvadesetog stoljeća.

DRUGO TEMATSKO PODRUČJE : POLITIČKA EKONOMIJA DVADESTOG
STOLJEĆA, DOSTIGNUĆA I STANJE KOJE JE OSTALO U NASLIJEĐE
DVADESET I PRVOM STOLJEĆU.

Tema 1 : Marksistička politička ekonomija o imperijalizmu i slomu kapitalističke
Akumulacije.
Tema 2 : Politička ekonomija državnog kapitalizma.
Tema 3 : Odnosi ljudi u društvenoj reprodukciji države blagostanja.
Tema 4 : Počitička ekonomija socijalističkog državnog kapitalizma.
Tema 5 : Politička ekonimija samoupravnog socijalizma.

TREĆE TEMATSKO PODRUČJE : RADNIČKO I DRUŠTVENO SAMOUPRAVLJANJE, RAZVOJ, REZULTATI I MOGUĆI UTICAJ NA OSTVARENJE SOCIJALIZMA DVADESET I PRVOG STOLJEĆA.

Tema l : Okolnosti u kojima je nastalo radničko samoupravljanje i promjene koje je
ostvarilo u odnosima među ljudima u društvenoj reprodukciji.
Tema 2 : Uticaj radničkog samoupravljanja na uvođenje društvenog samoupravljanja.
Tema 3 : Razvoj i ekonomska efikasnost radničkog i društvenog samoupravljanja.
Tema 4 : Uzroci rušenja radničkog i društvenog samoupravljanja.

PROGRAM

UVODNE TEME

Tema 1. : dvadeseto soljeće

Dvadeseto stoljeće je vrhunac kolonijalnog imperijalizma, najvećih i najbrutalnijih ratova, revolucioinarnih političkih prevrata, socijalne revolucije, fašizma, antikolonijalnih revolucija, raspada kolonijalnih carstava i stvaranje globalnog tržišta koje ih zamjenjuje i ostvaruje (na izgled drugačije) iste ekonomske i političke odnose, doktrine ograničenog suvereniteta kojem se nedovoljno uspješno suprotstavio nesvrstani pokret, stvaranje Ujedinjenih nacija, (koje su, umjesto ostvarenja ravnopravnosti, postale više instrument politike velikih sila), velikih ekonomskih i političkih integracija, ogromne koncetracije ekonomske, političke i vojne moći manjine najbogatijih i opće siromaštvo ogromne većine zemalja u kojima svakog sata 400 ljudi umire od gladi.

Tema 2. : Socijalizam dvadesetog stoljeća

Razvojni potencijal društvene reprodukcije kapitalizma u razvoju globalne međudruštvene reprodukcije posustaje, a niski početni potencijal socijalizma u zemljama u kojima su izvršeni socijalistički politički revoluconarni prevrati, još nije dovoljno razvijen ni osposobljen da ga zamjeni u razvoju globalnog tržišta u pravcu ravnopravnih subjejata i svjetskog socijalizma. Spontani razvoj socijalne revolucije i socijalističkih tendencija u visoko razvijenim zemljama koji su promijenili socijalnu sliku svijeta, nema osmišljenu alternativu budućeg socijalizma, koji bi se razvijao na solidarnoj borbi radničke klase, tekovinama industrijske i postindustrijske revolucije i na postojanju socijalističkih država, da bi se odlučnije suprotstavio rušenju tekovina socijalne revolucije i ozbiljnije suprotstavio pogubnim alternativama fašizma ili samouništenja čovječenstva.

PRVO TEMATSKO PODRUČJE

RAZVOJ GLOBALNIH POLITIČKIH I DRUŠVENIH ODNOSA U DVADESETOM STOLJEĆU I STANJE KOJE OSTAVIO U NASLIJEĐE DVADEST I PRVOM STOLJEĆU

Tema : 1. Razvoj unutrašnjih i globalnih odnosa u prvim decenijama Dvadesetog stoljeća.

Političke globalne odnose na početku dvadesetog stoljeća određivao raspored ekonomske moći na (uglavnom) dovršenoj kolomijalnoj podjeli geopolitičkog prostora, iz kojeg se ta moć crpila i preko koje se nametala drugima

Najveće kolonijalne sile vodile su međunarodnu politiku po osnovi obrane kolonijalne imperije ekonomskom snagom svoga kapitala i vojnom silom.

Zemlje zakašnjelog industriskog razvoja osvojile su manji kolonijalni prostor, koji je limitirao jačanje njihove ekonomske i političke moći, pa je osnova njihove međunarodne politike bila u poroširenju tzv. životnog prostora.

Radnička klasa, organizirana preko socijalističkih partija u prvu i drugu internacionalu postala je, uz sva politička ograničenja, značajan politički faktor u parlamentima jednog broja država, ali je politički krivo procijenila, i glasanjem za ratne pripreme je, suprotno očekivanjima, pogoršala svoj politički položaj i položaj radničke klase.

Politika obrane velikih imperija i politika širenja životnog prostora bile su uzrok, koji je preko niza međunarodnih kriza doveo do izbijanja prvog svjetskog rata. Bijeda koju je donio rat na frontovima i u pozadini, pretvorila je početni ratni zanos u nezadovoljstvo, koje je podizalo rejting onih socijalista, koji su bili za nasilne revolucionarne političke promjene, koje će dovesti do završetka rata i ujedinjenja proletera svih zemalja.

Najčistiji primjer povijesti specijalnog rata: U namjeri da jednog protivnika izbaci iz ratnog stroja neprijateljskih saveznika, Njemačka je omogućila Lenjinu i ruskim socijalistima da se iz progonstva u Švicarskoj preko njenog teritorija prebace na putu za Rusiju i izvrše revoluciju, a da pri tome nisu ni pretpotstavljali, da će im se revolucija vratiti u vlastito dvorište, čijim je gušenjem otvoren put pobjedi fašzma.

Prvi revolucionarni socijalistički prevrat («oktobarski revolucionarni politički prevrat u Rusiji»), kraj i rezultati prvog svjetskog rata promijenili su globalni i unutrašnji politički mozaik na kraju druge decenije dvadesetog stoljeća.

Revolucionarni zanos nije doveo do svjetske «socijalističke revolucije» odnosno, socijalističkih revolucionarnih političkih prevrata, ali je ojačao položaj radničke klase, njenih političkih partija i sidikata. Raspad carstava i stvaranje novih nezavisnih država, navijestio je mogućnost uspješne antikolonijalne borbe.

Tema 2. : Ekonomska kriza, fašizam, drugi svjetski rat i njegove posljedice.
Ili
Razvoj unutrašnjih i globalnih političkih odnosa do kraja prve
polovice dvadesetog stoljeća.

Socijalistički revolucionarni politički prevrati zbližili su ratne protvnike i unutrašnju kontarevoluciju u oraganiziranu međunarodnu oružanu intervenciju radi rušenja nove revolucionarne vlasti, koja je u Mađarskoj uspjela a u Rusiji propala.

Zajednička borba velikih sila protiv prve zemlje socijalizma i gušenja drugih socijalističkih revolucija, nije dovela do pomirenja njihovih političkih interesa koj je doveo do prvog svjetskog rata, već se sukob interesa nastavio vodio drugom svjetskom ratu. Mirovnim ugovorom, koji su diktirale velike sile pobjednice stvoreno je Društvo Naroda radi očuvanja mira u svijetu, u kojem će se štiti njihovi interesi. Nametnute su reparacije Njemačkoj su u katastrofalan položaj dovele njenu ratom iscrpljenu privredu, a nezedovoljstvo radnika pretvorila u revolucionarno stanje.

Pokušaj političke revolucije je ugušen, a njene vode, smaknute. Fašisti su opće nezadovoljstvo i revolucionarno stanje pomoću lumpen proleterijata, na ponižavajućim emocijama gubitnika rata i optužujućem revanšizmu, preusmerio je na na podršku dolasku na vlast fašizma i rasdkid mirovnih ugovora. Ponovnim naoružanjem ostvario idustrijsku ekspanziju i punu zaposlenost, čime je ostvario bezrezernu podršku gotovo svih njemaca, za ulazak u drugi svjetski rat, radi proširenja životnog prostora porobljavanjem ili uništenjem drugih nepoželjnih naroda holokaustom i genocidom.

Španjolski građanski rat, napad Italije na Etiopiju, Japana na Kinu, Minhenski sporazum, okupacija Čehoslovačke i Anšlus, bili su predigra drugom svjetskom ratu, a sporazum Hitlera i Staljina o nenapadanju, koji je Hitleru oslobodio ruke za nastavak rata u ostalom dijelu Europe, bio je završetak predigre. Zbog toga nikada civilizacija nije bila u većoj opsnosti, ali će poslijeratno vrijeme pokazati da se nije oslobodila drugih opasnosti.

Uspješna obrana vlasti sovjeta, koji su predstavljali interese radnika i seljaka u Rusiji pozitivno je uticala na jačanje političkog položaja radničke klase, njenih političkih partija i sindikata u borbi za ostvarenja boljeg položaja radnika i njegovih klasnih interesa u procesu društvene reprodukcije. Antifašističku borbu radničke klase, njenih partija i međunarodnog radničkog pokreta, koja je bila postala sastavni dio borbe za njene klasne interese, sporazum Staljina i Hitlera toliko uzdrmao, da se od toga neće nikada do kraja oporaviti.

U Antihitlerovskoj koaliciji (u kojoj su se našle velike sile koje su učestvovale u oružanoj intervenciji za rušenje sovjetske vlasti u Rusiji i SSSR) za vrijeme rata na konferencijama u Teheranu, Jalti i Berlinu, dogovorom su uspjele urediti osnove političkih odnosa među sobom i u svijetu, ali nisu uspjele pravladati nepovjerenje uspotstavljeno u prošlosti.

U istočnoeuroskim zemljama koje je oslobodila Crvena armija na vlast su došle radničke i komunističe partije. Na zapadu nisu željeli ponoviti grešku nakon Prvog svjetskog rata i reparacijama oslabiti privredu Zapadne Njemačke, pa su Maršalovom poću vršili oporavak privrede uništene ratom u svim zapadnoeuropskim zemjama, čime se postigla veća socijalna sigurnost i otklonila mogućnost nastanka revolucionarnog stanja koje je moglo voditi revolucionarnim političkim prevratima.

Političke uvjete davasnja Maršalove pomoći su Istočno Europske zemlje su shvatitle kao politički diktat, pa je došlo do podjele tzv. «Željeznom zavjesom», koja je bila i sanitarni kordon protiv tzv. Komunizma sa istoka, odnosno kapitalističkog liberalizma sa zapada.

Na neprevladanom nepovjerenju i podjeli «željeznom zavjesom» formiran je Istočni i Zapadni vojnopolitički blok, otpočela trka u naoružanju i hladni rat, koji se vrlo lako mogao pretvoriti u treći svjetski rat.

Tema 3. : Globalni mozaik ekonomskog, političjog i društvenog razvoja druge polovice dvadesetog stoljeća.

Antikolonijalna borba započeta u prvoj polovici dvadesetog stoljeća uzdrmala je kolonijalne imperije, da bi u drugoj polovici prerasla u političku antikolonijalnu revollciju.

Antikolonijalni ratovi su remetili i onako nestabilan mir u svijetu (koje su u pravilu izgubile sve velike sile). Kolonijalni narodi dobili političku samostalnost. Njihova dva primarna interesa (l) učvršćenje i očuvanje nezavisnosti i (2) izlazak iz ekonomske zaostalosti mogli su ostvariti samo u miru, bili su inkopatibilni sa blokovskom podjelom svijeta i hladnim ratom, koji je stalno prijetio da se pretvori u treći svijetski rat.

Rezultat antikolonijalne revolucije je radikalno promijenjena politička slika svijeta sa velikim porastom broja politički nezavisnih država i članica UN. Antiblokovska i antihladnoratovska politka novih država, i potrebe da se u miru iziđe iz ekonomske zaostalosti vodila ih je stvaranju nesvrstanog pokreta, čija se politika temeljila na aktivnoj miroljubivoj koegzistenciji, dovela ih je u suprotnost sa blokovskom politikom velikih sila. Njihova politika nastala na zajedničkim interesima na kojoj su zasnivali svoju aktivnost u generalnoj skupštini organizacje UN, u kojoj je svaka zemlja članica imala jedan glas, toliko je ojačala njihov položaj u odnosu na velike sile, da je amasadorica USA njihov uticaj u generanoj skupštini UN nazvala «terorom većine nad manjinom». Koliko je velik bio njihov uticaj, ilustrira činjenica da su USA korišćenjem prava Veta u savjetu sigurnosti više od 20 godina vršile zabranu ulaska Kine u Ujedinjene Nacije i tek kada su nesvrstane zemlje okupile dvotrećinsku većinu u Generalnoj skuštini, Kina je primljena u Ujednjene Nacije. Rušenjem SFRJ je politički položaj i politički uticaj nesvrstanih zemalja na pozitivan razvoj svijeta na osnovama ravnopravnosti i u UN je postao zanemariv, tako da se politički položaj UN u očuvanja mira u svijetu u velikoj mjeri pretvorio u servis očuvanja mira po mjeri US i
Atlanskog pakta.

Slabost nesvrstane politike je što nije privolila visokorazvijene zemlje da neravnopravne globalne ekonomske odnose, koji bogate čine sve bogatijim a siramašne sve siromašnijim i su uzrok je sveukupne nestabilnosti svijeta, promijene u ravnopravne. Druga njihova slabost je što su i same svoje međusobne politčke odnose pokušavale rješavati ratom, što ih dovodilo do pod direktni utjecaj intetresa blokovskih sila, koji je ne samo slabio njihov međunarodni položaj u rješavanju međunarodnih problema, već je dovodilo u opasnost njihovu samostalnost. Posebno se to očitovalo kod zaostalih zemalja u privrednom razvoju, koje su vidile visoki privredni rast kod socijalističkih drzava, pa su u želji za brzim izlaskom iz zaostalosti odlučile za «socijalizam», što ih je dovelo pod strahoviti ekonomski i politički pritisak zemlja Zapadnog bloka, koji jevrlo često završavao i vojnim udarima, oružanim intervencijama i direktnom sukobljavanju obaju blokova, zbog kojih su visoku cijenu plaćali narodi tih država. To je samo za kraće vrijeme zaustavljalo jačanje pokreta nesvrstanosti, koji se iznova budio poput feniksa, i sve zemlje u kojima su vršeni državni udari za tuđe interese, ponovo su se vraćali politici nesvrstanosti.

Velike kolonijalne sile su preko multinacionalnih konpanija i razvijanja slobodne trgovine na globalnom tržištu uspjele vratiti svoje bivše kolonije, u novi još teži sistem eksploatacije.

Promjene unutar visoko razvijenih zemalja su izraz odnosa socijalnih snaga i industrijske revolucije i doveli su do pretvaranja buržoaske u socijalnu, takozvanu državu blagostanja i prerastanje industrjske ravolucije u tzv. Post - industrijsko razdoblje.

Žejezna zavjesa je na zapadu imala dva učinka. Prvi, homogenizacija zapadnog bloka pod vodstvom USA, i drugi razvoj mržnje prema tzv. Komunizmu je bio takav, da se pretvorio u progon ne samo članova komunističkih partija, nego i liberala koji nemaju nikakve veze sa komunizmom.

Na istoku je Staljin vršio istu homogenizaciju i razvijao mržnju zbog opasnosti koje socijalizmu prijete od kapitalističkih država i klasnoj mržnji.

Obe mržnje pretvorene su u progon onih za koje se sumljalo da svojim političkim opredjeljenjem ili mišljenjem mogu podrivati interese države. I jedni i drugi odnose u blokovima zasnivali na dokrini «ograničenog suvereniteta».

Na razvijenoj privredi zemalja zapadnog bloka razvijslo se potrošačko društvo, koje je ciljanim informiranjem stvorilo osjećaj boljeg života nego u «socijalističkim zemljama», što je vodilo destabilizaciji političkog sistema. Stvoreni osjećaj nije realan, jer ako se zdrastvena i socijalna zaštita, besplatno školovanje i stambeno zbrinjavanje građana mjere jednakom mjerom vrijednosti, razlika životnog standarda u «socijalističkim» zemljama je manja u odnosu na standard u potrošačkom društvu od osjećaja koji postignut ciljanim informiranjem na nepotpunoj vrijednosti pokazatelja.

Nereagiranje zapadnog bloka prilikom gušenju radničkih nemira u Berlinu, mađarske revolucije 1956. godine, baršunaste revolucije u Čehoslovačkoj, pokazali su da su postojali čvrsti dogovori o podjeli i nemiješanju u interesne sfere drugog bloka.

Zbog podrijeđenosti manje razvijenih ekonomija istočnog bloka trci u naoružanju (da se nebi došlo u pdrijeđen vojno-politički položaj), zaostajalo se u razvijanju potrošačke privrede, koja osigurava veći životni standard, raslo je nepovjerenje građana u efikasnost socijalističke države, koje vodilo njenom raspadu. Kada se politički sistem jednog dijela socijalističkih država urušio, kod većine građana nastalo je veliko razočarenje u kapitalizam koji se uvodio, jer je praktično opljačkao ono što je stvoreno, radnici su gubili zaposlenje, socijalnu sigurnost, zdrastvenu zaštitu, besplatno školovanje, mogućnost dobijanja stana i td. Zapravo postao je svijesni da u ovom novom kapitalizmu više gubi nego što dobiva i to je postao novi uzrok društvene nestabilonsti.

Raspad jednog broja država ukinuo je sigurnost, koja je počivala na nepovrijedivosti i nepromjenjivosti granica država, koju je usvojila KESS. Raspad država i promjena granica osnivača KESS biti će još dugo izvor nestabinosti u Europi. Ako se ne nađe način dase prevaziđu uzroci ratnih sukoba koji su uzrokovali raspad država, iako primireni, mogli bi se ponovo pojaviti, zbog čega bi Europa i Svijet mogli imati teške, a moda i tragične poljedice.

Kao što «socijalističke» zemlje u kojima je došlo do rušenja političkog sistema, tako ni one «socijalističke» zemlje čiji je «socijalistički» politički sistem još uvojek u funkciji. nisu jedina ralnost socijalizma dvadesetog stoljeća, tako ni njihova iskustva nisu jedina za ocjenu budućnosti socijaslizma.

Tendencije razvoja socijalizma ostvarenog u sveukupnim odnosima društvene reprodukcije 20. stoljeća, posebno u visoko razvijenim zemljema, iskustva koja je iza sebe ostavio urušeni politički sistem socijalističkih država i onih koji su još uvijek u funkciji, su realna osnova za istraživanje, koje bi moglo dati naučno utemeljene činjenice o mogućoj evoluciji, koja vodi revolucionarnim društvenim promjenama, koje će se ostvariti u socijalizmu 21. stoljeća.

Uz sav optimizam, koje socijalizmu otvorilo potrošačko društvo, zbog neznanja ili interesa očuvanja profita, nekontroliranom proizvodnjom narušava se ekološka ravnoteža, osnova biološkog opstanka života, a trka u naoružanju stvorila je potencijale za višestruko uništenje čovječanstva. Obe politike stvaraju realnu osnovu, koja može dovesti do samouništenja čovječanstva.

U cjelokupnim društvenim, ekonomskim i političkim odnosima klasa, društava, dr-ava, religija i naučnih institucija 20. stoljeća, u kojem su naučna otkrića i razvoj proizvodnih snaga išli ispred svijesti društvenih (intelektualnih i političkih) subjektivnih snaga da sa njima racionalno vladaju, pa je poput kroničnih bolesti ostvarena prisutnost fašizma, diktatura i ratova, kao produkt ili nesposobnosti ili neznanja za racionalnu ocjenu objektivne stvaranosti, određivanje racionalnih društvenih ekonomski i političkih ciljeva, racionalnih načina njihovog ostvarenja u razvojnom mijenjanju društvenih, političkih, ekonomskih, međudruštvenih, međudrzavnih, religiskih i međureligijskih, i drugih odnosa u savrenenom svijetu.

Te slabosti (bolesti) su poput genetskog naslijeđa prenešene u 21. stoljeće.

Pitanje svih pitanja je: Hoćemo li se osloboditi tih bolesti i spriječiti realnu prijetnju da dođe do samouništenja čovječanstva ili da fašizam dođe na vlast, ili bez njih na pozitivnim dostignućima racionalno usmjeravati sveukupne odnose u društvu u socijalizam 21. stoljeća kao, alternativu koja će omogućiti ostvarenje čovjekovih prava, ravnopravnosti među narodima, društvima i religijama bez upotrebe sile.

Tema 4 : Socijalno-socijalistička revolucija dvadesetog stoljeća

Socijalistička (ili bilo koja revolucija) nisu revolucionarni politički prevrati. Oni mogu biti samo početak revolucije ili pred revolucije. To mogu biti i drugi društveno-politički događaji koji mogu pokrenuti revolucionarni prevrat u odnosima ljudi u društvenoj reprodukciji života.

Socijalistička revolucija dvadesetog stoljeća logičan je nastavak buržoaskih revolucija s kraja osamnaestog i cijelog devetnestog stoljeća i razvoja borbe radničkog pokreta za promjenu svog položaja u procesu društvene reprodukcije, čiju su materijalnu osnovu činile proizvodne snage, u kojima posebno mjesto imaju socijalne grupe radnička klasa, seljaštvo i srednji sloj, a buržoazija je rezultate revolucije iskoristila za ostvarenje i učvršćenje svoje ukupne vlasti – političke preko države i ekonomske osloncem na državu.

Osnovu socijalno – socijalističke revolucije u produkcionim odnosima stvorila je tzv. Treća industrijska revolucija, koja omogućuje da se smanji potrebno randno vrijeme u proizvodnji, odnosno da smanji relativnu vrijednost potrebnog rada, a produžava višak radnog vremena, odnosno, povećava vrijednost viška rada. Na toj osnovi solidarna borba radničke klase iskoristila je realnu šansu da samnjuje dužinu radnog dana ili povećava cijenu radne snage na račun viška rada. A to je početak revolucije u odnosima ljudi u društvenoj reprodukciji, zapravo to je ostvarenje Marksova «pretvaranja viška rada u ptreban rad» što je suština socijalne revolucije.

Dvadeseto stoljeće je od početka u stalnoj uzlaznoj evoluciji socijalnih odnosa koji prerasta proces socijalne revolucije u visoko razvijenim zemljama, a u socijalističkim zemljama zbog zaostajanje proizvodnje za potrošačko društvo socijalnu revoluciju pratila sa odre đenim zaostatkom.

Radnička klasa kao jedan od nosilaca socijalno – socijalističke revolucije, organizirana u sindikate solidarnom borbom za povećanje cijene radne snage, mijenjala je svoj položaj u procesu društvene reprodukcije, a preko političkih partija osiguravala svoj povolniji položaj u društvu. Ulaskom socijalističkih partija u parlamente pojedinih država, nastala su dva mišljenja o izvođenju «socijalističke revolucije»:

Austro marksisti su smatrali da se ulaskom radničkih partija u parlamente buržoaskih država stvaraju pretpotstavke za izvršenje «socijalističke revolucije» mirnim putem.

Lenjinova grupa je držala da se kapitalistički lanac može prekinuti na njegovoj najslabijoj kariki – carskoj rusiji.

Oba mišljenja u svom pragmatičnom ostvarenom rezultatu – pored pozitivnih – imala su i negativne posljedice. Glasajući u parlamentima za ratne kredite, radničku klasu su isporučili kao topovsko meso u prvom svjetdkom ratu, makar su i dalje deklarativno nastavili podrškom njenoj borbi za ekonomska prava.

Drugo, u uspješno izvršenom socijalistikom revolucionarnom političkom prevratu – Oktobarskoj revoluciji – ostvaren je oslonac za izvršenje ostalih socijalističkih revolucionarnih političkih prevrata, koji su otvorili put za ostvarenje socijalne i socijalističke revolucije, koji je bio ograničen ekonomskim mogućnostima. Negativna strana socijalističkih političkih prevrata je što se uglavnom nisu do kraja pretvorili u socijalno – socijalističku revoluciju već u diktature, koje su namijele mnogo štete socijalizmu.

Antikolonijalna revolucija je vezana za socijalizam jer se prvo, odvijala uporedo sa socijalno - socijalističkom revolucijom i drugo, što su smatrali da se visoka stopa rasta u «socijalističkim» državama može i kod njih ostvarriti takvim političkim sistemom, pa su uvođenjem neke vrste «socijalizma» koji nije imao ekonomsku podlogu ili sami popali, ili ekonomskim i političkim pritiscima ili državnim udarima zaustavljeni. Pojedinačni slučajevi koji su se uspjeli održati, kao što je slučaj sa Kubom, dugogodišnjim ekonomskim sankcijama gotovo zaustavljen svaki ekonomski, pa time i društveno politički napredak. .

Pokazalo se da je i antikolonijalna revolucija zaustavljena na formalnoj političkoj samostalnosti. Bivše kolonije preko globalnog tržišta su i dalje ekploatirane od multinacionalnih konpanija bivših kolonizatora, koja uzokuje zaostajanje u privrednom razvoju, jer se profitima ne izvlači iz njih samo višak vrijednosti, već i supstanca kapitala. Bez ekonomske ravnopravnosti, politička samostalnost je farsa.

Socijalno-socijalistička revolucija je rušenjem političkog sistema u jednom broju «socijalističkih» država je zaustavljena. Pokazalo se da su svi pomaci u socijalnim pravima radnika i građana više zasluga političkih elita bez prisustva demokracije, posebno zbog dugog otsustva ekonomske demokracije, ali i to da su nosioci rušenja političkog sistema «socijalizma» bile te iste elite, što znači da je kontrarevolucija bila unutar samih političkih elita, koje su zaustavile program socijalno-socijalističke revolucije i prešle na nekakav tranzicijski sistem vraćanja u kapitalizam, u kojem je nastala neviđena pljačka svega što je stvoreno u socijalizmu, zbog čega je proizišlo razočarenje gradana, a posebno radnika u kapitalzam.

Jedina prava socijalno-socijalistička revolucija započela je poslije završenog revoluconarnog političkog prevrata i predrevolucionarnog perioda od 5 godina l950. godine, u posebno teškim okolnostima, kao jedina alternativa da se izbjegne unutarnji sukob, koji je mogao imati katastrofalne posljedice. Revolucija je započela predajom državnih poduzeća na upravljanje radnicima. Taj akt revolucionarno počinje da mijenja odnose ljudi u procesu proizvodnje. Kao sjena toga akta spontano je nastala kontrarevolucionarna protuteža iz birokratskih struktura i nekih drugih društvenih elita, koje su dočekale svoj trenutak da je sruše poslije 40 godina. Ali oni nisu smjeli da napadaju nosivi stub revolucije radničko samoupravljanje, već su rušili Jugoslaviju, da bi sa njom u ime viši nacionalnih interesa srušili i radničko samoupravljanje. Pokazalo se da su ga rušili u interesu nesmetane pljačke.

Usponi i padovi kineske «socijalkističke revolucije» završili su do kraja dvadesetog stoljeća sa dva politička i dva privredna sistema. U državnom privrednom sistemu održava visok stepen zaposlenosti na račun racionalne proizvodnje, a drugim kapitalističkim, pokušava namaknuti nedostatak kapitala za akumulaciju i agresivnim povećanjem proizvodnje postići brži ekonomski rast sa stabilnim tečajem jena. Zanimljivo je da kapitalistički način privređivanja i političku demokraciju Hokonga i Tajvana ne smatraju opasnim, ili ne barem suviše opasnim za socijalizam. Nije li to u praksi ostvarenje marksovog mišljenja, da će u socijalzmu dugo živjeti «staro sa novim», i to ne bez uzajamnog uticaja. Vrlo bi bilo zanimljivo istražiti kakav će uticaj zajedničkog suživota starog i novog odnosa u sistemu društvene reprodukcije imati na socijalno diferenciranje u društvu ali radničkoj klasi u ovom stoljeću.

Da svijet ulazi u socijalizam dvadeset i prvog stojeća, pokazuje realmost koja se ne može poreći. Ali se ne može poreći da ga neoliberalni kapitalizam svim sredstvima zaustavlja.

DRUGO TEMATSKO PODRUČJE

POLITIČKA EKONOMIJA DVADESETOG SATOLJEĆA, DOSTRIGNUĆA I STANJE KOJE JE OSTAVILA U NASLIJEĐE
DVADESET I PROM STOLJEĆU

Tema 1 : Marksistička politička ekonomija o imperijalizmu i slomu
Kapitalističke akumilacije

Tendencije sloma akumulacija kapitalističke društvene reprodukcije manifestirale su se hiper produkcijom koja se nije mogla realizirati na tržištu. Stvarni slom kapitalističke akumulacije dokazao je Marks otkrivanjem tendencijskog pada profitne stope, koja se prevazilazi suprotnim tendencijama. Stvaranjem monopola i planskim usmjeravanjem proizvodnje nisu otklonjeni uzroci kriza, već je produženo vrijeme konjukture i recesije. Intervencijom države dubina kriza je smanjena na račun produženog vremena trajanja.

Lenjin je svojim djelom «Imperijalizam posljednji stadij kapitalizma» nagovijestio početak njegovog kraja. Mnogi i danas pogešno smatraju da se novi sistem društvene reprodukcije uspotstavlja revolucionarnim političkim prevratom. Pri tome se i pogrešno tumačila marksova teza da će «staro dugo živjeti u novom», a kao staro uzimalo čovjekovu svijest koja se teško mijenja. Čovjekovu drštvenu svijest ne treba potcjenjivati. Povijest socijalizma dvadesetog stoljeća nam jasno pokazuje, da je državni kapitalizam socijalističkih država imao grdnih problema, što je odbacio iskustvo kapitalističkr društvene reprodukcije, i da je pored ostalog, morao vratiti čisti kapitalistički način društvene reprodukcije u suživot sa poširenom društvenom reprodukcijom socijalističkog državnog kapiatalizma. (Kina)

Grosman je u «Slomu kapitalističke akumulacije», pobijajući «harmoničare» koji su šemom harmonične proširene društvene reprodukcije dokazivali da nema sloma kapitalističke akumulacija (a time ni kraja kapitalističkog prosperiteta) i na toj «sterilnoj» šemi proširene kapitalističke društvene reprodukcije dokazao da slom – kraj akumulacije neminovan. (Ako se bolje razmisli on je dokazao i slom svake, a to znači i socijalističke akumulacije, o čemu se mora voditi računa). Ipak je na kraju potvrdio Marksovu tezu da je tendencijski pad profitne stope vodi tendenciji sloma kapitalističke akumulacije, čiji se manjak nadoknađuje tributima iz kolonija.

Politički raspad kolonijalnih carstava nije doveo do raspada načina međudruštvene reprodukcije bivših kolonizatora i novo stvorenih država, čija je politička samostalnost dovedena u pitanje, jer eksploatacija bivših kolonija umjesto da se smanjuje povećava se. Preveliko zaduživanje siromašnih uz visoke kamate povećava eksploataciju i niskim cijenama sirovina i poljoprivrednih proizvoda, ne samo da izvlači njihov višak rada nego i supstancu kapitala. Opraštanjem zanemarivo malog dugovanja ne doprinosi se razvoju tih zemalja, već održavanje ovako besprimjerne eksploatacije. Tako je cijeli svijet postao jednistven neokolonijalni posjed na kojem visoko razvijene zemlje na samitima G-7(+ 1) usklađuju ekonomske i političke interese međudruštvene globalne reprodukcije svojih multinacioanlnih kompanija.

Tema 2 : Državni kapitalizam početak kraja kapitalizma

Nemoć klasičnog kapitalizma da održi stabilan razvoj kapitalističke društvene reprodukcije iznudila je da država kontrolira i ograničava monopole radi održanja slobodne konkurencije, čime se ograničava apsolutno privatno pravo upravljanje kapitalističkom svojinom preuzimanjem nekih funkcija monopolističkog kapitalizma.

Tehničkim napretkom se proces proizvodnje sve više podruštvljava, a privatno vlasništvo nad kapitalom monopola dolazi u protivrečnost sa društvenim karakterom proizvodnje. Da bi spasila još održive odnose kapitalističke društvene reprodukcije prilagođava sistem novim uslovima; prvo javnim radovima, drugo, nacionalizacijom niskoakumunlativnih grana i treće, prodajom dionica radnicima i građanima. Visoko profitabilne grane ostaju u rukama najbogatijih, koji po pravu vlasništva nad kontrolnim paketom dionica upravljaju društvenom reprodukcijom multinacionalnih kompanija, Većina malih vlasnika dionica (ili sopstvenog kapiatala) nemaju nikakav uticaj na upravljanje društvenom reprodukcijom. Mali dioničari nemaju gotovo nikakav utjecaj na upravljanje društvenim kapitalom, osim prodajom i kupnjom dionica. Mali vlasnici kapitala vezani su zavisnošću prema velikim korporacijama, tako da u praksi velike korporacije upravljaju njima i njihovim kapitalom, tj. Mali vlasnici kapitala su sa svojim kapitalom i radnicima u najamnom odnosu sa korporacijom

Razdvojenost upravljanja proizvodnjom i prisvajanje profita nije u biti izmjenilo odnose u društvenoj reprodukciji, već ih je usložilo. Privatni valsnik se odvojih od neposrednog upravljanja proizvodnjom, koje je prepustio menadžmentu, a zadržao je pravo prisvajanja dijela profita i općom politikom razvoja kompanije, što potvrđuje društveni karakter kapitala i prozvodnje.

Isti je slučaj i sa poduzećima u vlasništvu države (državnog monopola), s tim što je država zamijenila privatnog vlasnika kapitala. Državni monopol prvi (početni) oblik državnog kapitalizma.

Budžeti su postali instrument države, kojim vrši veliki uticaj na kretanje i stabinost društvene reprodukcije. Suvremene države putem poreza prisvajaju l/4 do l/3 nacionalnog dohotka ili l/2 do 2/3 ostvarenog profita. Tako se država pretvorila u većeg eksploatatora radnika i građana od privatnih vlasnika kapitala. Privatni vlasnici bez države ne mogu sačuvati svoje vlasništvo nad kapitalom, koja im uz to sistemom oporezivanja potiče akumulasiju i uvećanje bogatstva. Oni pak svojim kapitalom potpomažu one političare da dođu preko izbora na vlast, koji će im svojom politikom državne vlasti u privredi omogućiti sticanje još većeg bogatstva, preko kojeg će ostvarivati političku vlast nad institucijama države i društva.

Tema 3 : Odnos među ljudima u društvenoj reprodukciji države blagostanja (Welfar state)

Prije razmatranja odnosa među ljudima u društvenoj reprodukciji države blagosatanja, treba odrediti mjesto i odnose države blagostanja u međudrštvenoj reprodukciji globalnog siromaštva 5/6 svjetskog stanovništva koje posjeduje samo 1/6 svjetskog bogatstva prema 1/6 svjetskog stanovništa koje posjeduje 5/6 svjetskog bogatstva.

Čovjek svoje generičko biće ostvaruje u radnom(im) danu(ima). Odnos ljudi, odnosno, odnos njihovih generičkih bića na globalnom tržištu izražava se u odnosima ostvarenih vrijednosti rada njihovih radnih dana u kojima ih ostvaruju. Tako se (prema ranijim podatcima, a moguće je da je sada stanje još gore) ostvarena vrijednost jednog radnog dana američkog građanina na gobalnom tržištu izjednačuje sa ostvarenom vrijednošću 44 radna dana indijskog građanina. «Slobodna trgovina» na globalnom tržištu ostvaruje se po diktatu monopola multinacionalnih konpanija visoko razvijenih zemalja sa visokim cijenama finalnih proizvoda i niskim cijenama sirovina, polufabrikata i radne snage u nerazvijenim zemljama stalno će se produbljivati jaz između siromašnih i super bogatih zemalja.

Ekonomska politika visoko razvijernih, oslanjajući se na ekonomsko i političko udruživanje povećava tržište, a «ukidanjem» državnih granica ukidaju se carine i druga ograničenja koja smanjuju cijene proizvoda, a prema ostalom svijetu, oslanjajući se na državu, zaštitnim carinama, monetarizmom i militarizmom, štiti i podupire globalni monopol multinacionalnih konpanija, što vodi sukobu siromašnih i bogatih sa nesagledivo teškim posljedicama. Što je još gore, ovakvi odnosi na globalnom tržištu koje je stvoreno, u kojem je zgrtanje bogatstva jedini cilj, dok na drugom kraju međudruštvene reprodukcija u siromaštvu svakog sata 400 ljudi umire od gladi, ne mogu ostvariti ni ljudska prava ni jednake uslove za ravnopravnost ekonomskih subjekata, da bi se «preko globalnog tržišta ostvarilo nadnacionalno sjedinjenje čovječanstva». Zbo toga je je ovaj sistem globalnih ekonomskih i političkih odnosa, (koji još nazivaju i demokracijoim) potrošen sistem.

Ekonomska nepravda ne može se popraviti smanjivanjem bogatstva najrazvijenijih i njegovom preraspodjelom,već usmjeravanjem profita u akumulaciju za izgradnju visoko produktivne privrede u nerazvijenim i siromašnim zemljama, koja će povećavati ekonomsku ravnopravnost na globalnom tržištu, jačati socijalnu sigurnost, ostvarivati ljudska prava i političku sigurnost svijeta. Zbog toga je nužno revolucionarno promijeniti odnose subjekata na globalnom tržištu i institucija koje će sprovesti takve promjene.

Razvoj odnosa u društvenoj reprodukciji dvadesetog stoljeća u državama blagostanja
(in the welfar state) imao je dva rezultata. Prvi je razvoj socijalne države. «U svim bogatijim zemljama svijeta postala je demokratska država blagostanja sa skoro otvorenom angažiranošću da ostvari široke ciljeve ekonomskog razvitka, punu zaposlenost, jednakost mogućnosti za život i rad mladih, socijalno osiguranje i uopšte zaštitu minimalnih standarda u pogledu prihoda, ishrane, stanovanja, zdravlja i obrazovanja za građane bez obzira na socijalni položaj, rasu, nacionalnost i vjeru.» (Gunar Myrdal)

Na toj činjenici pojavile su se teorije o kraju ideologije i klasnoj integraciji. One su zapravo razultat nepostojanja pravog suštinskih naučnog istraživanja objektivne stvarnosti u odnosima među ljudima u procesu društvene i međudruštvene reprodukcije, koje je ostvareni visoki standard u razvijenim zemljima gurnuo na marginu znanstvenog i političkog interesa, ali će se ti odnosi pojaviti kod jačih ekonomskih potresa, koje mogu izazvati pogoršani ekonomski odnosi između razvijenih i nerazvijenih, čije je zaduženje preveliki ekonomski i socijalni teret razvijen do nesnošljivosti. Rezultat izostanka ovakvog istraživanja vodi bezidejnosti o mogućem razvoju svijeta u 21. stoljeću može imati neželjene političke i sveukupne posljedice za razvoj odnosa u društvima i svijetu. Zbog toga su potrebna istraživanja za racionalno prosuđivanje političkih, ekonomskih i društvenih alternativa razvoja i donošenje racionalnih odluka za akciju.

Ideje o budućem razvoju svijeta ne nastaju iz ničega, već na spoznaji realnih odnosa u historijskom razvoju svijeta, posebno onih, koji neposrednije prethode sadašnjosti i onih koji se ostvaruju sada, iz kojih mogu izvući racionalni zaključci o mogućim (pozitivnim i negativnim) alternativama razvoja sveukupnih odnosa u svijetu 21. stoljeća.

Prvo, treća industrijska revolucija nije samo bila motor razvoja proizvodnih snaga, nego i materijalna podloga na kojoj su subjekti mogli kroz evoluciju revolucionarno mijenjati odnose u društvenoj reprodukciji, i to prije izvršenih političkih revolucionarnih prevrata.

Drugo, društveni subjekti, koji su svojom borbom za promjenu svog položaja u društvenoj reprodukciji izvršili socijalnu revoluciju nisu nosili samo radnici, socijalisti i sindikati, već i buržuji nosioci industrijske revolucije (mada nesvjesno), jer su shvatli da su radnici ne samo stvaraoci vrijednosti u procesu proizvodnje, nego i potrošači, koji će većom kupovnom moći za svoje potrebe omogućiti realizaciju profita.

Treće, radnička klasa je iskoristila treću industijsku revoluciju i svojom borbom za revolucionarnu promjenu svog položaja u društvenoj reprodukciji smanjivanjem dužine radnog dana i povećanjem cijene radne snage, dakle, povećanjem vrijednosti potrebnog rada. Taj revolucionarni proces se odvijao u cijelom dvadesetom stoljeću i zapravo je višestruko proturječan proces pretvaranja viška rada u potrebam rad s jedne strane, smanjivanje potrebnog radnog vremena u kojem se reproduciraju sredstva za potreban rad u proizvodnji s druge strane i povećanje veličine viška radnog vremena kojim se povećava višak rada s treće strane.

Sve revolucionarne promjene koje su se dogodile u dvadesetom stoljeću su značajno promijenile položaj radničke klase u društvenoj reprodukciji visoko razvijenih zemalja: Smanjenjem radnog dana ispod 40 sati nedjeljno, a da nije smanjena (već i povećana) cijena radne snage, dakle vrijednost potrebnog rada, čime je otvoren proces pretveranja viška rada u potreban rad; uvedeno je u razlićitim oblicima učestvovanja radnika u upravljanje (privatnim, državnim i društvenim) firmama; otvoren je proces preuzimanja pretežnog vlasništva nad nacionaliziranim nisko profitabilnim kaspitalom od strane radnika i građana, a kod visoko profitabilnih u nedostatku sredstava za akumulaciju radnike isplaćuju dionicama. I ako revolucionarni pomaci nisu zanemarljivi, radnička klasa još uvijek nije onaj društveni činilac, koji joj kao najbrojnijoj društvenoj grupi pripada, niti je u procesu društvene reprodukcije izmjenila bitno svoj društveni položaj eksploatirane klase. Organiziranost u sindikatima je zaštita materijalne sigurnosti, ali slaba politička organiziranost utemeljena na znanstvenoj ocjeni razvoja odnosa u društvenoj međudruštvenoj i poltičkoj reprodukciji umanjuje njen društveni i politički uticaj koji joj kao najvećoj društvenoj grupi pripada.

Osim položaja radnika prema poslodavcu - vlasniku kapitala - u procesu suvremene društvene reprodukcije, pojavio se jedan vrlo konpleksan odnos između radnika i malog vlasnika kapitala, malog vlasnika kapitala i krupne firme, koja je zapravo njegovo tržište. Odnos radnika male firme preko malog poduzetnika vlasnika kapitala sa krupnom firmom ima veću društvenu težinu, od odnosa malog poduzetnika i velike firme i to u nekoliko stepenica međuzavisnosti. (radnik – mali vlasnik kapitala – vlasnik kapitala koji zaokružuje proizvod – multinacionalna kompanija koja proizvod realizira na tržištu – (a može biti i više stepenica) Taj višestruki odnos radnika i kapitala, kapitala i većeg kapitala u procesu društvene reprodukcije može imati veću težinu od odnosa radnika i neposrednog poslodavca, ali se bilo koji zastoj proizvodnje uvijek slomi na radniku. Svaka promjena u proizvodnji ili pogoršanje velike firme na tržištu ili smanjuje narudžbe, a time i proizvodnju, ili dolazi do zatvaranja firme, pri čemu najveći teret obično osjećaju radnici, koji su ostali bez posla. .

Multinacionalne kompanije se ne bave neposrenom proizvodnjom, već istraživanjem na razvoju proizvoda, marketingom i uspotstavljanjem odnosa na tržištu sa drugim konpanijama, pa je odnos generičkog bića radnika u proizvodnji i multinacionalnih konpanija koji se ostvaruje preko tržišta još složeniji. Posebno je težak odnos uspostavljen preko globalnog tržišta, na kojem one diktiranjem cijema obaraju vrijednost ljudskog rada u nerazvijenim zemljama, pa time i vrijednost potrebnog rada, odnosno cijenu radne snage u odnosu na vrijednost rada, (a time i cijenu radne snage) u razvijenim zemljama. Visoka cijene radne snage u visoko razvijenim zemljama nastala i na niskoj cijeni radne snage u nerazvijenim zemljama ostvaruje veći profit, pa se tako realizirana razlika profita na globalnom tržištu usmjerava u multinacionalne kompanije u visoko razvijenim zemljama, kojim se jednim dijelom pokriva veća cijena radne snage, a drugim spriječava pad profitne stope.

već sada se ostvaruje mogućnost da Kina i Indija masovnom proizvodnjom u prerađivačkoj industriji jeftine robe zasnovanoj na niskoj cijeni radne snage na globalnom tržištu, poremeti profitabilnost prerađivačke industrije visoko razvijenih zemalja, koji bi mogao dovesti do porasta nezaposlenosti i socijalnih tenzija, koji mogu voditi socijalnoj i političkoj nestabilnosti.

Na sastancima G -8 (ranije G – 7) se zapravo usklađuju interesi multinacionalnih kompanija visoko razvijenih zemalja i po osnovu te politike ostvaruje se njihova vladavina nad ogromnom većinom nerazvijenih zemalja «rukom monetarizma i rukom militarizma», što izaziva otpor, koji u nemoći zbog suženog prostora da legalnim političkim sredstvima utiču na promjenu neravnopravnih odnosa, dovodi do neracionalnog zaključka, da je ostalo jedino sredstvo za promjenu odnosa sada i odmah ostao teror, kao suprotnost neracionalnog viđenja pravog stanja odnosa u svijetu od strane velikih najrazvijenijih zemalja u svijetu. Teror se može zaustaviti jedino eliminacijom uzroka koji su do njega doveli, a uzroci nisu samo na jednoj strani. Čak su veći uzroci terora u politici najrazvijenijih zemalja, koje nisu iskoristile šansu koje su im u pregovorima nudile nesvrstane zemlje da se promijene ekonomski odnosi u svijetu.

.

Na taj je način odnos radnika – mali vlasnik kapitala – vlasnik veće firme – multinacionalna konpanija – finansijski papital - država – EU – G 8 i obrnuto, toliko usložio odnose i društvenoj im međudruštvenoj reprodukciji, da se od pjene viška rada ne vide nenormalne razlike u odnosima radnika i građana kao generičkih bića u proizvodnji i raspodjeli novostvorene vrijednosti ljudskog rada, koji mogu voditi, ne samo katastrofi globalne ekonomije, nego i humanoj i plitičkoj katastrofi civilizacije.

Odnose treba mijenjati.

Na žalost inicijativa promjena je na strani vlasnika krupnog i finasijskog kapitala i države, odnosno grupe država čija je politika po onovi njihovih interesa racionalna a po osnovi globalnih interesa neracionalna i vodi u krivom smjeru. Poslije političkih turbulencija posljednje decenije dvadesetog stoljeća nastala je ocjena da je socijalizam kao pravednije društvo nejasan, i kao takav slabi političku snagu radnićke klase u očuvanju svojih izborenih prava u višestoljetnoj borbi sa poslodavcima i državom. Za to su dokaz zaustavljeni štrajkovi, kojima nisu ostvareni postavljeni zahtjevi radnika za poboljšanje svojih socijalnih prava više od dvije decenije. To je ohrabrilo vlasnike kapitala da ostvareni sustav socijalne i zdrastvene zaštite prebacuju sa socijalne države na odgovornost pojedinca, «čime se nosioce dosadašnjih socijalnih prava stavlja na brisani prostor bez obrane pred ukidanjem tih prava», (Marija Grunfelder,Feral) i prepuštanje pojedincima da se zaštite preko štednje kod privatnih poduzetnika. Ako vlasnik takvog sustava socijalnog i zdrastvenog osiguranja izgubi uloženi kapital lošim poslovanjem (ili na kocki) ulagači u takvo osiguranje ostaju bez sredstava za život i ostaje im samo umiranje od gladi ili suicid. Tako se moderni robovlasnički odnos radnika i vlasnika kapitala otvara prodajom radne snage na tržištu, za vrijeme trajanja radnog dana (procesa proizvodnje) vlasnik kapitala je vlsnik njegove radne snage, dakle, i njega kao osobe, a preko privatnog socijalnog i zdrastvenog osiguranja, bez obzira što je on formalno vlasnik uloženik uloženih sredstava, sa kojima u krajnjoj konsekvenci ne raspolaže niti upravlja, zatvara se krug modernog robovlasničkog odnosa .Takva politika vodi socijalnim sukobima sa nesagledivim posljedicama. Pojava mišljenja da opet «predstoji klasna borba za ostvarenje ljudskih prava» i pravednije društvo je utemeljena.

To pokazuje da je država blagostanja, odnosno socijalna država na putu pretvaranja u farsu, i da je bila taktički potez, odnosno, ustupak organiziranoj društvenoj snazi radničke klase u borbi za svoja prava.

Teško će se moći, ali se mora uspotstaviti solidarnost radničke klase preko nacionalnih, kontinentalnih, civilizacijskih i najteže granice, među razlikama životnog standarda. Posebno je to potrebno zato, jer cjelokupni sistem društvene i političke reprodukcije ulazi u krizu, prvo zbog globalnih odnosa bogatih i siromašnih, zbog galopirajuce «inflacije» koja je u 20. stljeću porasla od 4 do 6000 %, a politički odnosi nisu izišli iz pogoršane krize odnosa među državama, koja se temelji na odnosima političke, ekonomske i oružane sile, kojom se u otvorenim (ratom) ili prikrivenim potezima pod lažnim opravdanjem borbe za ljudska prava, politička volja jačega nameće drugima. Slabijima. Posebno je opasno, ne samo za radnike, već za civiliaciju, da u tu krizu ne umaršira fašizam, koristeći borbu radničke klase za svoja prava.

Tema 4 : Politička ekonomija socijalističkog državnog kaptalizma.

Radničke, odnosno socijalističke i komunističke partije i marksisti su smatrali Marksovu političku ekonomiju kao naučnu kritiku kapitalističkog sistema društvene reprodukcije, kojeg poslije revolucionarnog preuzimanja vlasti i izvršene eksproprijacije treba ukinuti, a čime ga zamijeniti bilo je krajnje mutno. Da je to točno, dokaz je da je Lenjin nedugo nakon oktobarske revolucije morao uvesti novu ekonomsku politiku, kojom je povratio protjerani način proizvodnje. Staljin je poslije Lenjinove Smrti izvršio novi zaokret, koji je nanio mnogo ekonomske i političke štete socijalističkoj privredi.

Roba, preko koje su na tržištu raznjenjivali radnici i građani svoj rad u socijalističkom državnom kapitalizmu postala je «oblik i sredstvo planske raspodjele, a vrijednost sredstvo za evidenciju, planiranje, kontrolu i vršenje raspodjele prema radu».(Pr.sist.FNRJ) vrijednost robe se nije potvrdila na tržištu, već je administrativno određivana po «cijeni koštanja», koja u planskoj distribuciji proizvoda ne mora da se oslanja na vrijednost, osim što je za administraciju i planiranje (ako roba ide u prozvodnju kao reprodukcioni materijal) element za izračunavanje cijene koštanja.

Potreban rad (promjenjivi kapital) i višak rada (profit) su za ekonomiju državnog kapitalizma socijalističkih država kategorije kapitalističke društvene reprodukcije. U liberalnom kapitalizmu profit jeste svrha ulaganja kapitala u proizvodnju, koja je gotovo u pravilnim razmacima dovodila do krize, ali je monopolizam multinacionalnih konpanija planiranjem reprodukcije na unutrašnjem i globalnom tržištu znao uskladiti elemente društvene proizvodnje za ostvarenje stabilne profitne stope (koju je netko drugi plaćao) i duže trajanje konjukture. Pa ipak ni uz pomoć državne intervencije u privredi nije se mogla izbjeći recesija, koja nije duboka kao kriza, ali duže traje oporavak. Izbacivanjem viška rada, odnosno profita u ekonomiji socijalističkog državnog kapitalizma uškopljen je racionalni razvoj proizvodnje, odnosno, društvene reprodukcije. Zabluda da je u takvoj privredi kriza isključena. Djelovanje zakona vrijednosti se ispoljava kroz stvaranje disproporcija u privredi, kao poseban oblik ekonomske krize.

Politička ekonomija o robnoj proizvodnji u socijalizmu ima tri različita stajališta. Prvo, robna proizvodnja u socijalizmu je ostatak prošlosti koja se izvjesno vrijeme mora tolerirati a zatim «ukinuti». Drugo, robna proizvodnja u socijalizmu je poseban oblik robne proizvodnje po odnosima subjekata u proizvodnji, posebno gdje prozvođači u historijskim unutrašnjim zakonima koji je reguliraju nemaju veći uticaj. Treće, u robnoj proizvodnji neposrednih proizvođača na sredstvima u društvenoj svojinikoji upravljaju proizvodnjom, a funkcioniranje robne proizvodnje zasniva se na čitavom nizu društvenih regulativa, pomoću kojih je društvena zajednica usmjerava. U takvoj robnoj proizvodnji zakon vrijednosti je zaobiđen.

O ostvarenju zakona vrijednosti u robnoj proizvodnj u socijalizmu postoje tri gledišta. Po prvom, zakon vrijednosti u socijalizmu ostvaruje se u obliku vrijednosne cijene, po drugom u cijeni proizvodnje i po trećem u dohodovnoj cijeni.

Ako je proizvodnja proces razmjene čovjekova rada sa prirodom, razmjena proizvoda putem trgovine je razmjena rada među pojedincima. Prvi proces je uslov održanja života, a drugi razmjena rada među pojedincima zbog nastanka podjele rada među ljudima. Obim karakter i oblici razmjene uslovljeni su načinom i stepenom razvitka proizvodnje, od prvobitne zajednice, preko klasnog do besklasnog društva. Svi klasni načini društvene reprodukcije (uključujući i socijalistički) do (teoretskog) načina proizvodnje besklasnog društva su tranzicijski. Način društvene reprodukcije u besklasnom društvu (komunizmu) će i pored nekih naznaka biti nejasan sve dok se objektivno ne istraži način proizvodnje kapitalizma i socijalizma u dvadesetom stoljeću. Ekonomska nauka, posebno politička ekonomija je u krizi iz koje može izići samo ako uspješno obavi ovaj zadatak. Polazne osnove za izučavanje su činjenice koje se ne mogu zaobići.

Prva, zakon vrijednosti, ma koliko ga u socijalizmu načinom planiranja proizvodnje i raspodjele ukidali, ili u kapitalizmu planiranjem multinacionalnih konpanija korigirali, ili državnom intervencijom u kapitalističkoj privredi radi održanja stabilne profitne stope, on se uvjek ostvaruje kao tendencija pada profitne stope ili pojave disproporcija u socijalističkom državnom kapitalizmu.

Druga, odnosi ljudi u društvenoj reprodukciji socijalističkog državanog kapitalizma u odnosu na odnose u načinu društvene reprodukcije kapitalizma nisu se promjenili, osim što je privatno vlasništvo zamjenjeno državnim, i povećali su se standardi socijalne i društvene zaštite radnika i građana, a to se pri upoređivanju potrenog rada u socijalizmu u odnosu na potrebni rad u kapitalizmu zaboravlja.

Treća, koju treba posebno izučiti, jesu li političke, znanstvene, vjerske i ekonomske strukture bile dorasle da upravljaju društvenom i političkom reprodukcijom dvadesetog stoleća u kojem su se dogodili katastofalni ratovi, političke i ekonomske krize, sa vrlo velikom vjerovatnoćom da se takvo stanje prenese u dvadeset i prvo stoljeće sa mogućim još težim posljedicama.

Četvrta, može li se iz pouka koje nam u naslijeđe ostavilo dvadeseto stoljeće (ali i ukupni razvoj civilizacije) barem približno zaključiti (a trebalo bi barem pokušati) kakav je mogući zakoniti razvoj društvenih, i međudruštvenih, religijskih i međureligijskih, političkih (vojnih) i ekonomskih odnosa u dvadeset i prvom stoljeću, ako se nastavi na dosadašnji stihiski i idejno nedorasli način upravljanja sa ovako naraslim i neracionalno raspoređenim proizvodnim snagama, monetarnom politikom, vojnom silom i sveukupnim odnosima na planeti Zemlja.

Tema 5 : Politička ekonomija samoupravnog socijalizma.

Revolucionarni pomak političke ekonomije nije ostvaren po osnovu pravnog početka socijalističke revolucije uvođenjem radničkog samoupravljanja u Jugoslaviji l950. godine, od kada počinje revolucionarno mijenjanje odnosa među ljudima u društvenoj reprodukciji. 1969 predsjednik OECD je izjavio da je ekonomska nauka u krizi. Ona se iz krize ni do danas nije nije bitno pomakla. Zbog toga ni ne može učiniti bitniji pomak ako se ne oslobodi ekonomcisističke sterilnosti, koja isključuje njen politički sadržaj. Ako se u državnom kapitalizmu «socijalističkih država» odnos ljudi u društvenoj reprodukciji promjenio samo što je privatnog vlasnika kapitala zamijenila država, on se u biti nije promjenio, jer su sredstva za proizvodnju odvojena od vlasti radnika, a spajaju se sa radnicima samo u procesu prozvodnje. Čitava društvena reprodukcija odvija se iza njegovih leđa, jer se ništa u društvenom položaju radnika nije promijenilo. Birokratski aparat države je samo zamijenio privatnog vlasnika kapitala.

Revolucija odnosa u proizvodnji koju ostvaruje radničko samoupravljanje počinje sa zaokruženjem prvog ciklusa reprodukcije N – R ..........P.........R' – N' – R' ....... P ....... Ako ciklus obrta kapitala traje šest mjeseci, nakon deset ciklusa društveni kapital, koji je predat na upravljanje radnicima može se uvećati 60 do 100 %, pa je uvećani kapital po važećim civilizacijskim zakonima vlasništvo radnika. Ako se društveni kapital za vrijeme radničkog samoupravljanja radnika povećao 10 do 12 puta, onda su radnici vlasnici najmanje 50 do 70 % društvenog kapitala. Ako su radnici početni kapital sa kamatama vraćali društvu, onda je veličina državnog vlasništva nad kapitalom između 30 i 50 %, kojim su preko bankarskog sistema upravljali država i predstavnici radničkog samoupravljanja.

Neprecizno definirano društveno vlasništvo i dohodovna teorija toliko su zamaglili ove odnose, da su u odnosima među ljudima u društvenoj reprodukciji i u proizvodnji kočili racionalnost proširenja proizvodnje i stabilnih odnosa u društvenoj reprodukciji.

Najveći nedostatak političke ekonomije radničkog samoupravljanja je što nije rasčistila što je u novostvorenoj vrijednosti višak rada a što potreban rad. Nije praćen proces promjena koje su mijenjale sadržaj potrebnog rada i viška rada u pretprošlom i prošlom stoljeću. Potreban rad i višak rada su se raspali na više dijelova. Ne praćenjem toga raspada, i ne stavljanjem svakog dijela svom izvoru, ekonomske analize čini često nesigurnim ili promašenim, jer se svako istraživanje treba temeljiti na kategorijama koje utemeljene u historijskom razvoju ekonomije, odnosno političke ekonomije. Država reprodukciju svog aparata vlasti temeljila je na prisvajanju dijela viška rada, u buržoaskom društvu na oporezivanju profita, tj. viška vrijednosti. To što je potreban rad i višak rada, odnosno profit prošao kroz posebnu metamorfozu pretvaranja viška rada u potreban rad i isto vremeno je i porezni sistem pratio svojim promjenama, tako da zbunjuje što je on obuhvatio i najamninu, a nebi trebalo, jer je pretvaranjem viška rada u potreban rad zapravbo oporezovan dio viška rada koji postao sastavni dio potrebnog rada. Prema tome, država svoju društvenu reprodukciju ostvaruje iz prisvojenog viškan rada, bez obzira kako je postavljen porezni sistem. Može samo postaviti pitanje, jeli postavljeni limit visine ličnog dohodka od strane države koji ne podliježe oprezivanju stvarni ekonomski minimum potrebnog rada. Problem nejasnog razgraničenja potrebnog rada i viška rada prvo je toliko zamućen a poreznim sistemom je zamućemost pojačana još i državnom intervencijom u društvenoj reprodukciji, da se stiče dojam kako je i rad državnog aparata potreban rad. On je, prvo, samo jednim dijelom, koji nije definiran, mogući potreban rad. I drugo, proglasiti da je dio sredstava za reprodukciju države i njenog aparata koji pokriva proizvodnju naoružanja za masovno uništenje potreban rad bio bi ekonomski, filozofski i politički idiotizam.To što je Marks tvrdio da su radnik, buržuj, kralj, profesor, kurva i lopov društvene ličnosti, ne znači da one svoje generičko duštveno biće reprodukuju iz istog elementa društvene reprodukcije.

Zakon o udruženom radu je nastao je na tim nejasnoćama i nije mogao izbjeći poteškoće nastale zbog krize ekonomske nauke, ali je ipak revolucionarno normativno promijenio odnose među ljudima u pojedinačnoj i ukupnoj društvenoj reprodukciji tržišnom ekonomijom i razmjenom rada, tako da je pružao mogućnost, da se uz mali napor svi elementi proizvodnje i razmjene rada razvrstaju na osnovne elemente društvene reprodukcije i omogući kakav takav uvid u ekonomske pokazatelje nužne za izvođenje racionalnih zaključaka za efikasno samoupravljanje radnika u svojim organizacijama udruženog rada i u društvenom i političkom samoupravljanju uže i šire društveno političke zajednice.

Na žalost ni te mogućnosti nisu iskorištene, pogrešnom dogovornom ekonomijom po pogrešnim ekonomskim pokazateljima vršena društvena raspodjela, nedefiniranom društvenom svojinom i njenim razvojem i pogrešnom monetarnom politikom, stalno narušavan način društvene raspodjele na štetu radnika i radničkog samoupravljanja i pogrešnom dohodovnom teorijom stvoren živi pijesak, tamo gdje je trebao biti najčvršći oslonac radničkog i društvenog samoupravljanja, pa je u njemu potonula društvena svojina i radničko i društveno samoupravljanje.

TREĆE TEMATSKO PODRUČJE

RADNIČKO I DRUŠTVENO SAMOUPRAVLJANJE, RAZVOJ, REZULTATI I MOGUĆI UUTJECAJ NA RAZVOJ SOCIJALIZMA DVADESET I PRVOG STOLJEĆA

Uvod

Radničko samoupravljanje u Jugoslaviji nije isključivo nastalo kao plod ideje «tvornice radnicima zemlja seljacima», niti je nastalo na dovoljno izučenim iskustvima ranijeg učestvovanja radnika u upravljanju privatnim tvornicama, već kao nužnost izlaska iz katastrofalne nametnute međunarodne i stvorene unutrašnje ekonomske, političke i socijalne krize, a razvilo se u uspješan ekonomski i politički sistem radničkog i društvenog samoupravljanja na temeljima nedovoljno razvijene privrede i nedovoljno racionalnim ekonomskim i političkim temeljima, koji su omogućili njegovo rušenje.

Tema 1 : Okolnosti u kojima je nastalo radničko samoupravljanje i promjene koje je ostvarilo u odnosima među ljudima u društvenoj i političkoj reprodukciji.

Radničko samoupravljanje nastalo je pod presudnim hipotekom tri okruženja (globalnog, neposrednog i unutrašnjeg) koji su imali pozitivan i negativan utjecaj na njegov nastanak i historijski razvoj.

Globalno okruženje:
Pozitivan utjecaj je imala pobjeda nad fašizmom i stvaranje Organizacije Ujedinjenih Nacija, čije su članice imale ravnopravan položaj pri odlučivanju u Generalnoj skupštini.
Negativan utjecaj je nastao političkim rascjepom velikih sila pobjednica antifašističke koalicije, podjela svijeta na blokove i hladni rat, koji su ugrožavali suverenitet malih zemalja, a vodeće sile su prešutno priznavale ostvarivanja doktrine ograničenog suvereniteta po podijeljenim interesnim sferama u doba rata, kao i veliki broj zemalja pod kolonijalnom vlašću, jer je samo mali broj zemalja uspio steći nezavisnost.

Neposredno okruženje nastalo je uspostavljanjem željezne zavjese između Zapadnog i Istočnog bloka od Baltika do Trsta, koja je Staljinu dala otvorene ruke da ograničeni suverenitet u Jugoslaviji uspostavi ako treba i upotrebom oružane sile, smijeni vlast koje bi se usudila braniti suverenitet i teritorijalni integritet.

Unutrašnje političko i društveno okruženje bilo je najteže

Prvi element unutrašnjeg političkog i društvenog okruženja bila je nacionalna mržnja, koju je razvio fašizam u bratoubilačkom ratu do čudovišnih razmjera, koja je politikom bratstva i jedinstva suzbijena ali ne i iskorijenjena, pa je svaka vrsta sukoba mogla prerasti u međunacionalni rat. Događaji 1990. godine su to potvrdili.

Drugi element unutrašnjeg političkog okruženja stvorila KPJ poslije učvršćivanja na vlasti, što nije nastavila sa pozitivnim demokratskim pomacima iz NOB, a ni građanske političke, partije (zbog pogrešne političke procjene i na njoj zasnovane pogrešne politike) nisu potrudile, ili nisu bile dorasle, da te pomake barem očuvaju, već se okrenula izgradnji socijalizma po uzoru i osloncem na SSSR. Pod pritiskom optužbi Staljina da je Jugoslaviju vratila u kapitalizam, radi dokazivanja pravovjernosti, poslije nacionalizacije ubrzano je vršena prisilna kolektivizacija, čime je nezadovoljstvo seljaštva već postojećim obaveznim otkupom naraslo do praga pobune.

Zbog istih razloga je vršena i druga (nepotrebna) nacionalizacija, kojom je protiv sebe okrenula srednji sloj društva, kao treći negativan politički element unutrašnjeg okruženja.

Na takvo teško stanje razorno je djelovala Rezolucija Informbiroa, kojom su pozvane zdrave snage i narod da sruše državno i partijsko vodstvo na čelu sa Titom i uspostave novo, dovela je do rascjepa u KPJ, državnoj strukturi i Armiji od vrha do dna. Kolika je bila dubina rascjepa govore podaci o broju članova KPJ, koji su potpisali tu rezoluciju (i ako su bili u manjini, nisu bili beznačajni), da se mogla formirati paralelna partija, paralelni državni organi i od starješina komandni kadar za (ne tako beznačajne) oružane snage. Istovremeno su na granice Jugoslavije dovedene jedinice Crvene Armije i oružane snage istočnoeuropskih zemalja radi oružane intervencije.

Jedini pozitivni elementi u cijeloj krizi je povjerenje koje su delegati petog kongresa KPJ prije izlaska rezolucije dali Titu, a poslije izlaska rezolucije Informbiroa i želja građana da se odupremo podčinjavanju Staljinu.

Negativna okruženja potkraj zime 1949, godine zgusnula se u tri događaja, kojim su potpuno zatvorena sva tri okruženja, bili su: Sjednica vlade SSSR-a pod predsjedanjem Staljina, na kojoj je podnesen izvještaj o pripremama za oružanu intervenciju i odluka o mogućem početku napada na Jugoslaviju (izjava Mikojana potpredsjednika vlade SSSR članovima Jugoslavenske delegacije za vrijeme posjete Hruščova 1955.g). Štrajk rudara u Trbovlju i odlazak jedne grupe informbirovaca u crnogorske planine radi dizanja ustanka i upućivanje poziva za intervenciju.
Time su sva okruženja oko Jugoslavije i njene vlade bila čvrsto zatvorena.
Odmetnuta grupa je pohvatana, Sekretar CK Slovenije Franc Leskovšek je pregovarao u rudniku sa rudarima, pa je štrajk prestao. Odluka o početku napada nije donesena.
To su bila samo mala olakšanja, jer je politički, ekonomski a posebno oružani pritisak na Jugoslaviju, (uključujuću oružane incidente na granicama) pojačan, SSSR i istočnoeuropske zemlje prekinuli su ekonomske odnose i sve komunikacija, a sa zapadnim zemljama politički ni ekonomski odnosi nisu bili dobri, što je dovelo do teškog ekonomskog i političkog stanja. To je Tita dovelo u vrlo nezavidan položaj za pronalaženja proboja iz nemoguće situacije. Bilo je nemoguće da se prikloni alternativi priključenja Zapadu ili Istoku, jer su obje alternative vodile u izbijanje unutarnjeg sukoba, u koji bi se mogle umiješati i velike sile, a to je značilo mogućnost izbijanja trećeg svjetskog rata. To bi bila katastrofa, jer bi narodi na tlu Jugoslavije mogli platiti još većim brojem žrtava od onih u drugom svjetskom ratu.

Bilo je jasno da se Jugoslavija ne može braniti jačanjem države i oružanom silom, već jačanjem unutrašnje stabilnosti. I to je bila treća alternativa proboja iz negativnih okruženja. Proboj iz tih okruženja izvršen je preko najjače i najorganiziranije socijalne snage – radničke klase – jačanjem njenog ekonomskog i političkog položaja, što je iznenadilo svijet.

Na osnovu iskustva pokusnog upravljanja poduzećima od strane prvih radničkih savjeta u drugoj polovini 1949, godine, Zakonom o upravljanju državnim poduzećima uvedeno je radničko samoupravljanje, koje predstavlja revolucionarnu prekretnicu socijalizma u Jugoslaviji. I ako je radnička klasa bila nerazvijena i nedovoljno obrazovana, ipak je u njoj postojala kritična masa, koja je na sebe preuzela i odgovorno nosila upravljanje reprodukcijom poduzeća od usvajanja Zakona 1950. do rušenja radničkog samoupravljanja 1990. godine.

Promjene koje su se uvođenjem radničkog samoupravljanja ostvarene u društvu su ogromne. Odnose među ljudima u društvenoj i političkoj reprodukciji određuje raspored vlasti. Ako «svatko u svojoj ruci drži vlast u vidu stvari», onda je radnik vlasnik samo svoje radne snage, koju prodaje za najamninu vlasniku kapitala i kojom za vrijeme radnog vremena u proizvodnji raspolaže vlasnik kapitala. Ako je najmodavac za vrijeme radnog vremena vlasnik njegove radne snage i njegov je vlasnik. Najamnina koju za trošenje radne snage dobiva radnik manja je od vrijednosti koju je u procesu rada stvorio..

Piramida vlasti u klasnoj i društvenoj političkoj reprodukciji počiva na onima koji stvaraju novu vrijednost u proizvodnji i osim što su vlasnici jedino svoje radne snage nemaju nikakvu drugu vlast. Sitni poduzetnici (srednja klasa) u suvremenoj proizvodnji zajedno sa svojim kapitalom su u najamnom odnosu sa krupnim kapitalom multinacionalnih kompanija i samo su mali iskorak od onih bez vlasti, odnosno, proletera i predstavljaju zajedno sa njima temelj na kojem počiva piramida sveukupne vlasti u jednom društvu, ili globalnog društva. Privatni vlasnik, državna vlast, crkvena vlast, znanstvena vlast – svaka vlast ima u svojim rukama kapital (ili društvenu vrijednost koja se može pretvoriti u kapital) i svaka u procesu društvene reprodukcije prisvaja novu vrijednost, ili dio novostvorene vrijednosti. Prva po osnovu vlasništva nad kapitalom, druga državna po osnovi osiguranja stabilnog funkcioniranja privatnog vlasništva i njegove reprodukcije (iz viška rada), treća po osnovi vlasništva nad kapitalom kojim vrši posebne usluge i četvrta po osnovi osiguranja obrazovanja i znanstvenog istraživanja, bilo da je autonomna ili jer vezana za državne i druge strukture vlasti, ili privatne vlasnike. Dakle, stvarnu (ekonomsku i političku) vlast imaju vlasnici kapitala, a država je sredstvo za očuvanje i osiguranje proširene reprodukcije te vlasti. Znanstvena vlast, ma koliko autonomna, u stvari uvijek zavisi o onih koji imaju vlast nad kapitalom.

Uvođenjem radničkog samoupravljanja vrh piramide vlasti je ozbiljno načet. Država je već ranije razvlastila privatne vlasnike kapitala (nacionalizacija, konfiskacija i sekvestar). Poslije uvođenja radničkog samoupravljanja država je kapital prenijela na upravljanje radnicima, zapravo je ranike uvela u posjed (ne i u vlasništvo) kapitala, su se ozbiljno izmijenili odnosi u piramidi vlasti. Sve socijalne strukture koje nisu bile u proizvodnji nove vrijednosti, osim sitnih privatnih vlasnika, bile su okrenute prema državnoj vlasti, dakle, prema socijalnoj grupi koja je u rukama imala državnu vlast i od koje je dobivala sredstva za svoju funkciju u društvu. Uvođenjem društvenog samoupravljanja, one su se primorane okretati prema radnicima koji su u proizvodnji stvarali novu vrijednost, a oni su socijalna grupa koja je bila većina, dakle, najveći dio ekonomske vlasti bio u posjedu većine, a socijalna grupa koja je posjedovala političku vlast zajedno sa socijalnim grupama koje su ekonomski zavisile od državne vlasti bili su manjina. Kada se radničko samoupravljanje na kraju svake godine materijaliziralo u ostvarenoj dobiti, čiji su dio dijelili radnici kao dodatak ličnom dohotku, ostale socijalne grupe su postavile pitanje zašto i njima ne pripada dio dobiti kada svojim radom posredno doprinosimo stvaranju nove vrijednosti. Nakon uvođenja opće trinaeste plaće sukob interesa prenio se u obitelj, u kojoj jedan član ostvaruje trinaestu plaću iz budžeta koja je sigurna, a drugi je može dobiti tek po završnom računu ako njegovo poduzeće ostvari dobitak.

Radničko samoupravljanje je toliko potreslo socijalne odnose, da je bilo nužno uvesti društveno samoupravljanje na temelju razmjene rada, otpočeti proces odumiranja države i njenih funkcija u privredi, obrazovanju, kulturi, znanosti, socijalnom i zdravstvenom osiguranju. Birokratska struktura vlasti, kojoj se otvorenim promjenama sužavala vlast nad ljudima nije se lako predavala. Povezivanjem sa bankama zaduživanjem u inostranstvu i dogovornom ekonomijom i monetarnom politikom stvarala je otuđenu društvenu moć, koja je i mimo zakonskih ograničenja ostvarila posredno jačanje svoje vlasti u društvu i privredi na štetu radničkog i društvenog samoupravljanja.

Davanjem na upravljanje državnih poduzeća na upravljanje radnicima, rasformiranjem seljačkih radnih zadruga, vraćanjem zemlje seljacima, ukidanjem obaveznog otkupa i postepenom liberalizacijom trgovine uspostavljala se politička, ekonomska i društvena stabilnost kao prvi korak ka njenom daljem jačanju.

Tema 2: Utjecaj radničkog samoupravljanja na uvođenje
Društvenog samoupravljanja.

Kapitalističkoj društvenoj reprodukciji nužna je država, koja osigurava nepovredivost privatne svojine, kao temelja na kojem se gradi i održava društvena reprodukcija. Ekonomske krize stvorile su nužnost državne intervencije u privredi stvaranjem državnog monopola, otvaranjem javnih radova, nacionalizacijom nisko profitabilne industrije ( koja je dijelom prešla u dioničarsko vlasništvo radnika), da bi se osigurala visoko profitabilna proizvodnja privatnog kapitala.

Država je u socijalističkom samoupravnom političkom sistemu izvršila eksproprijaciju privatnog kapitala i prenijela ga u svoje vlasništvo. To u biti nije promijenilo položaj radnika u društvenoj reprodukciji, jer promjena vlasnika nije promijenila njegov položaj u proizvodnji, ni njegov utjecaj na raspolaganje viškom vrijednosti. Država je jedino osiguravala besplatnu socijalnu zdravstvenu zaštitu, besplatno školovanje i stambeno zbrinjavanje. Da je takva država sa nerazvijenom privredom osiguravala visoki rast privede je neupitno. Može samo postaviti pitanje koliko je rast i upravljanje države privrede bilo racionalno. Da je i racionalnost bila diktirana je nesporna činjenica, koja obavezuje da se istraži; koliko je biće države u društvenoj reprodukciji racionalno, a koliko neracionalno?

Prenošenjem državnih poduzeća, dakle kapitala, na upravljanje radnicima i njihovim radničkim savjetima, i uspostavljanjem društvenog vlasništva nastala je nova situacija u odnosima među ljudima u društvenoj proizvodnji. Analogno ulozi države u kapitalizmu, država u samoupravnom socijalizmu trebala bi štititi (proturječnu) društvenu svojinu, kao temelj društvene reprodukcije radničkog i društvenog samoupravljanja. Da se pored drugih mjera, nije vršila neracionalnim zakonskim ograničenjem privatnih vlasnika kapitala (dozvoljenim 8 zaposlenih radnika ili 10 ha poljoprivrednog zemljišta) privredni rast bi bio veći. Proturječan je odnos države prema društvenoj svojini, koju po Ustavu i zakonu nitko ne može prisvojiti, uključujući i državu, a društvenim kapitalom mogu suvereno upravljati radnici, koji sa njime udružuju rad, ali ga ne mogu otuđiti (prodati) ili uništiti. Preko otuđenih centara ekonomske i društvene moći, država je nastojala vratiti barem dio vlasti nad društvenim kapitalom, a time i nad radnicima.

Ako je buržoaska država zaokruženo društvo koje funkcionira na prodaji roba i usluga, prva faza socijalističke države na distribuciji, samoupravna socijalistička država bila je nužnost održanja i razvoja radničkog samoupravljanja. u kojoj se pored prodaje roba vrši i razmjena rada po njegovoj vrijednosti. Distributivno upravljanje društvenom reprodukcijom je inkompatibilno radničkom i društvenom samoupravljanju, u kojem svi subjekti cjelokupne društvene reprodukcije preuzimaju na sebe funkciju države, dakle, otpočinje pravno i materijalno proces odumiranja države. Posebno je to važno radi razmjene rada između društvenih i proizvodnih subjekata, u kojem u budućnosti postaje subjekt, koji svoju društvenu reprodukciju ostvaruje razmjenom rada u cilju funkcioniranja društvene reprodukcije.

Sadašnja suvremena klasna država u dosluhu sa vladajućom klasom određuje vrijednost svoga rada da održi unutrašnju i globalnu društvenu reprodukciju na principu eksploatacije čovjeka i naroda svim raspoloživim sredstvima (uključujući teror i rat). To što se siromašni i eksploatirani pokušavaju braniti terorom, koji je kontraproduktivan, uzrok je nedostatka volje, da se da se neravnopravni odnosi na globalnom tržištu počnu mijenjati u ravnopravne, u kojima će prisile i obrane od prisile biti suvišni.

Kapital koji je država investirala u privredi vraća joj se preko anuiteta. I ako je radničkom samoupravljanju bilo omogućeno da utiče na upravljanje bankama, po osnovu kapitala u vlasništvu države(a) i sprege sa bankama izdvojili su se u centre otuđene moći, koji su razarali efikasnost radničkog samoupravljanja prekomjernim zaduživanjem u inostranstvu i ciljanom inflacijom. Time se slabila ekonomska osnova radničkog samoupravljanja i vlast radnika u udruženom radu i prenosila na centre otuđene moći banaka i državnog aparata, ali najmanje centralne vlasti SFRJ u kojoj je otpočeo proces odumiranja države odumiranjem funkcija u privredi.

Tema 3 : Razvoj i ekonomska efikasnost radničkog i društvenog
Samoupravljanja.

Tri elementa imala su odlučujući utjecaj na nastanak radničkog samoupravljanja, njegov razvoj i efikasnost.

Prvo, postojeće teorijska osnova u marksizmu,.ideje, pokreti, praktična iskustva učestvovanja radnika u upravljanju u privredi nastale su davno prije uvođenja radničkog samoupravljanja, na gotovo stogodišnjoj tradiciji borbe radničke klase za promjenu svog položaja u procesu društvene reprodukcije i izvan prostora na kojem je uvedeno radničko samoupravljanje. One nisu bile ni neposredan povod za takav revolucionarni zaokret, već nužnost izlaska iz krize globalnog, neposrednog, unutrašnjeg i nedemokratskog okruženja u međunarodnom radničkom pokretu, mirnim putem, bez građanskog i mogućeg svjetskog rata.

Drugo, cjelokupno stanje centralizirane privrede trebalo je promijeniti uvođenjem radničkog samoupravljanja, ukidanjem seljačkih radnih zadruga i vraćanjem zemlje seljacima, ukidanjem obaveznog otkupa poljoprivrednih proizvoda i racionalnog snabdijevanja, postepenom liberalizacijom tržišta, jedino se moglo osigurati unutrašnju sigurnost i otvoriti put postepene demokratizacije u ekonomskim odnosima.

Treće, nerazvijena i ratom razorena privreda, malobrojna (i u nastajanju) radnička klasa sa nerazvijenom tradicijom sindikalnog organiziranja, klasne borbe i solidarnosti, (mahom polupismena ili nepismena) bila je u početku ograničavajući faktor razvoja radničkog samoupravljanja.

Bez obzira na greške i ograničavajuće faktore u razvoju radničkog samoupravljanja, subjektivne snage uspjele su postaviti solidne pravne i praktične osnove radničkog i društvenog samoupravljanja od Zakona o predaji državnih poduzeća na upravljanje radnim kolektivima 1950. godine, preko Ustavnog zakona 1953. godine, Ustava 1963. i 1974. godine i Zakona o udruženom radu 1976. godine, koji obilježavaju stalan rast ekonomskog i političkog utjecaja radnika i radničkog samoupravljanja, koje je ostvarilo jednu od najvećih stopa dugogodišnjeg privrednog rasta u svijetu.

Osnovna slabost radničkog i društvenog samoupravljanja je nedefinirana društvena (po Marxu prijelazni oblik od državne svojine u svojinu radnika). Da je to točno potvrdilo se u praksi, da ju je bilo lako oduzeti i opljačkati, bez da bilo tko postavio pitanje, čak i po osnovu važećeg Ustava i zakona, čije je ona stvarno vlasništvo. Ona je pravno i stvarno u najvećem procentu onih koji su je stekli. Radnika i građana. Još uvijek je moguće pokrenuti sudski postupak da se ona vrati svojim vlasnicima i oduzme onima koji su je protuustavno i protuzakonito prisvojili.

Druga je slabost radničkog i društvenog samoupravljanja, što kapital koji su radi svog ekonomskog interesa ulagali u staranje drugih poduzeća, ili u zajedničko ulaganje, nije pravno dobro bio zaštićen, pa se tim kapitalom koji je bio u drugoj društveno političkoj zajednici strukture na vlasti služile bez odgovornosti, kao u besplatnoj samoposluzi. Da bi strukture vlasti društvene zajednice ostvarile svoju vlast nad tim kapitalom, ubjeđivanjem i političkim pritiskom privolile su radnike da se koriste ustavnom odredbom da se izdvoje iz složene organizacije udruženog rada, time se preko takvih odluka radnika ostvarivala politička vlast nad kapitalom izdvojene OUR, koji nije njihov i ništa ih ne košta.

Politički sistem društvenog samoupravljanja ostvario je veliki pomak u razvoju demokracije političkog odlučivanja o razvoju ekonomske i političke reprodukcije, u kojem je radničko samoupravljanje preko vijeća udruženog rada (po osnovu doprinosa iz dohotka), građani preko društveno političkog vijeća (po osnovu prihoda iz poreza i prireza), vijeća mjesnih zajednica, (po osnovi samodoprinosa građana), skupština samoupravnih internih zajednica kao ravnopravna vijeća općinskih skupština (po osnovi interesa zaposlenih u radnim zajednicama obrazovanja, zdravstvenog osiguranja, itd. i po osnovi razmjene rada). Odluke koje donosi općinska skupština. usvojene su ako ih glasanjem usvoje društveno političko vijeće i jedno ili dva nadležna vijeća (ili nadležna skupština Samoupravne interesne zajednice) što se utvrđuje statutom općine.

Nasuprot procesu usuglašavanja i donošenju političkih odluka po pluralizmu političkih interesa, proces donošenja političkih odluka u političkom pluralizmu (stranaka) je naizgled racionalan, a u praksi donesene političke odluke pokazale su se krajnje neracionalne, jer su dovele do urušavanja privrede, pljačke i otimanja društvene imovine, zapravo imovine radnika i građana, do enormne nezaposlenosti, do besprimjerne eksploatacije radnika, čak i produženjem radnog dana (kao u devetnaestom stoljeću), i svođenja političkih prava građana na biranje stranaka u organe političke vlasti u državi i lokalnim zajednicama, koji donose i provode zakone, koji pogoduju onima koji otimaju tuđu imovinu, vrše eksploataciju radnika, smanjenju prava iz zdravstvene zaštite građana, uvođenje nesigurnog mirovinskog osiguranja, kojeg u većem dijelu prepušta privatnim mirovinskim fondovima, za koje je praksa u nekim visoko razvijenim zemljama pokazala, da mogu bankrotirati a umirovljenici su nepovratno izgubili svoja uloženi novac, itd.

Komparirajući demokraciju po pluralizmu političkih interesa čovjeka, radnika i građanina na političkom pravu učestvovanja u donošenju političkih i ekonomskih odluka u radničkom i društvenom samoupravljanju (uključujući prava da bira i da bude biran), sa političkim pluralizmom stranaka, koje poslije izbora u ime samo onom dijela građana koji su im svojim glasom na izborima (pre)dali vlast, donose odluke više u interesu buržoaske manjine, demokracija je izgubila i učinila veliki korak unatrag u odnosu na politička prava učestvovanja radnika i građana u demokratskom procesu donošenja političkih, ekonomskih i svih odluka u sistemu radničkog i društvenog samoupravljanja.

Tema 4.: Uzroci rušenja radničkog i društvenog samoupravljanja

Kako je u svaku živu ćeliju, nastalu pod utjecajem životnog okruženja, ugrađen sat života – od nastanka, preko uzlazne snage u nasilnom mijenjanju uvjeta u obrani svog razvitka, do zamora materije koji ruši njen imunitet i otpor umiranju, čemu se suprotstavlja razmnožavanjem – tako svaki organizam - svakodnevna pojava, društvo, država i svaka društvene epoha ima ugrađen svoj sat života. Ne podcjenjujući utjecaj okruženja na oblik života koji je nastao, njegov razvoj i sat života zavisi, prije svega, od njegove unutarnje konstitutivne snage da se izbori za svoj opstanak, prilagođavajući okruženje sebi i sebe okruženju.

Globalno, neposredno i unutrašnje okruženje imalo je presudan utjecaj na stvaranje radničkog i društvenog samoupravljanja. Najteže i najopasnije je bilo unutrašnje okruženje. Uvođenjem radničkog samoupravljanja nisu se samo promijenili politički odnosi državnih struktura i radnika, već je to promijenilo odnose svih socijalnih struktura unutar države, odnosno društva i to je bila druga negativna strana bitka radničkog i društvenog samoupravljanja, u čijem se otklanjanju vrlo lako – namjerno ili slučajno - može napraviti pogreška sa vrlo štetnim posljedicama.

Život je postavio jedno temeljno pitanje odnosa u društvenoj i političkoj reprodukciji koje ni do danas nije riješeno: jeli pravedna raspodjela dobiti radnicima u proizvodnji ukupne i nove vrijednosti, koja se poslije realizacije na tržištu može precizno utvrditi ( Kao ukupan prihod i kao dobit, odnosno, kao vrijednost rada, odnosno, kao vrijednost potrebnog rada i viška rada sastavnih dijelova novo stvorene vrijednosti rada), ali ni do danas nije egzaktno utvrđeno, koliko ostale društvene strukture (posredno) imaju svoj dio rada u vrijednosti proizvoda, odnosno robe. Trinaesta plaća je bilo palijativno rješenje koje je smanjilo napetosti između socijalnih grupa, ali nije uklonilo proturječnost njihovog odnosa. Dakle, radničkim i društvenim samoupravljanje proturječnost između socijalnih grupa nije i prevladana, već je ublažena, kao što ni uvođenje osnovnih organizacija udruženog rada i učešće još većeg broja radnika u radničkom samoupravljanju nije bitno promijenilo proturječnost upravljanja društvenom proizvodnjom i kapitalom u društvenom vlasništvu, sa kojim su udružili svoj rad.

Obje proturječnosti su bile stalni pratilac radničkog i društvenog samoupravljanja od uvođenja do rušenja. Radničko samoupravljanje moglo je u početku pustiti jako korijenje u društvenim odnosima zbog više razloga:

Prvo to je bio jedini izlaz iz teške društvene, ekonomske i političke krize i bio je sudbonosniji za očuvanje društva nego za očuvanje vlasti.

Drugo, radnička klasa je prvi put u svojoj historiji dobila poduzeća na upravljanje (ne i u vlasništvo), i to je za radnike, (posebno za onaj dio radnika, koji je prije drugog svjetskog rata imao tradiciju organizirane borbe za svoja prava u kapitalizmu) bi veliki iskorak u pravcu socijalizma i jačanja političke uloge radničke klase.

Treće, Odlučujući raskid sa administrativnim i centralističkim načinom upravljanja privredom, rasformiranjem seljačkih radnih zadruga, ukidanjem obaveznog otkupa i racionalnog snabdijevanja građana, sa postepenom liberalizacijom trgovine, početkom decentralizacije otvorio je povoljnu klimu za dalji razvoj radničkog i društvenog samoupravljanja i jačanje političkog položaja radnika i radničke klase u cjelini, tako da se nitko nije odvažio istupiti protiv radničkog samoupravljanja i društvenog vlasništva.

Pa ipak u unutrašnjem društvenom i političkom okruženju krije se uzrok, koji je u stalnoj suprotnosti sa radničkim i društvenim samoupravljanjem. Otuđeni centri ekonomske i političke moći su se u svakoj prigodi zaklinjali u radničko i društveno samoupravljanje sa figom u džepu, jer su zakulisnim ekonomskim potezima vršili razvlašćivanje radničkog samoupravljanja dogovornom ekonomijom, doziranom inflacijom i upadom u platni sistem obezvređivali su društveni kapital i ostvareni dohodak, čime su prelijevali ekonomsku i političku moć radnika i radničkog samoupravljanja u centre otuđene političke i ekonomske moći. Radnici su čuvali radničko i društveno samoupravljanje, a oni koji su ga rušili nisu imali moralne snage da otvoreno traže ukidanje radničkog samoupravljanja. Iza kulisa se vodila nesmiljena borba za vlast svim sredstvima. SFRJ krenula putem odumiranja države. Ustavom iz 1974. godine je zapravo stvorena konfederacija, sa ciljem prenošenja najvećeg djela vlasti na građane i i radnike u udruženom radu. Prenesena vlast iz organa federacije na republike republičkim organima nije bila dovoljna, već su se okrenuli uzimanju vlasti od općina i organizacija udruženog rada i građana. Primarno je bilo oteti vlast radnicima u udruženom nadu nad društvenim kapitalom. Jer ako država ima vlast nad kapitalom ima apsolutnu vlast nad ljudima.

Kada su lijeve društveno političke snage riješile da Markovićevom društvenom i ekonomskom reformom uvedu stabilan ekonomski sistem sa stabilnim mjerilom vrijednosti, u kojem je radničko samoupravljanje dobilo osnovu vlasti nad društvenim kapitalom za još brži ekonomski i društveni razvoj, desnica u SKJ se ujedinila sa krajnjom profašističkom desnicom u zemlji inozemstvu na osnovama nacionalizma i šovinizma u zajedničku borbu za rušenje SFRJ, da bi njenim padom palo radničko samoupravljanje, i društvena imovina, a posebno društveni kapital, mogao biti opljačkan, a proizvodnja uništena.

Vrlo je zanimljivo kako je u Hrvatskoj ukinuto radničko samoupravljanje. Prvo je trebalo započeti rat. Ranike mobilizirati i poslati na front.. U Saboru poslije proglašenja otcjepljena usvojeni su svi zakona SFRJ kao zakoni RH, osim Zakona o Udruženom radu. Kad su se ranici vraćali sa fronta više nisu imali ni svoja poduzeća ni zaposlenje. Društveni kapital je podvrgnut pljački i uništavanju, zajedno sa spomenicima antifašističkog narodno oslobodilačkog rata, uz svesrdnu pomoć nove vlasti.

Radničko i društveno samoupravljanje je vrlo pozitivno civilizacijsko dostignuće i iskustvo socijalizma.

Naučnim kritičkim istraživanjem socijalizma dvadesetog stoljeća treba naći utemeljene odgovore, koje su realne mogućnosti ostvarenja socijalizma u dvadeset i prvom stoljeću i koja su pozitivna iskustva koja mogu potaknuti njegovo ostvarenje kao humanijeg i slobodnijeg svijeta nego što je ovaj sadašnji.

Radničko i društveno samoupravljanje nije bilo Utopija, već realnost koja živjela i razvijala se do točke prelaska u novu kvalitetu – diktaturu proletarijata - koje je trebalo zaustaviti i srušiti. I ako iz sadašnje perspektive liči na utopiju, ono je bilo stvarno. Obzirom na novonastalo stanje teško da će se ponoviti na način i u kratkom vremenu u kojem je stvoreno i razvilo se. Nešto slično se može ostvariti u daleko dužem procesu nego što je ovaj politički sistem sa svojom samoupravnom demokracijom trajao. Ali njegova iskustva mogu biti inspiracija za sve društvene snage koje žele humanije odnose među ljudima u reprodukciji života na planetu Zemlja.

U Splitu 17. 02, 2002, godine

Bibliografija

Marks – Engels Komunistički manifest
Karl Marks :Prilog kritici političke ekonomije, Kritika Gotskog Programa, Rani
radovi, Kapital.
Fridrih Engels : Nastanak privatnog vlasništva i države, Položaj radničke klase u
Engleskoj i Anti Diring
Vladimir Ilić Lenjin : Država i revolucija, Imperijalizam posljednji stadij kapitalizma.
Program Saveza komunista Jugoslavije.
Josip Broz Tito : Sabrana Djela
Edvard Kardelj : Razvoj slovenačkog nacionalnog pitanja, Socijalizam i rat i dalji
pravci razvoja socijalističkog samoupravljanja.
Vice Vukov : Moji pariški zapisi.
Profesor dr. Branko Horvat: Ekonomska teorija planske privrede.
Prof. dr. Vrcan Srđan: Samoupravna škola i religija.
Prof. dr Korać Miladin: Politička ekonomija.
Miloš Minić: Ratovi od 1991 do 1995
Program Socijalističke Radničke partije Hrvatske.
Prof. dr. Stipe Šuvar: Kultura i politika i Hrvatski karusel
Milan Kangrga: Nacionalizam ili demokracija.
Dara Janeković: Dvije grlice i crni as i Džošuini nasljednici..
Akademik Adolf Dragičević: Svjetski izazov Hrvatskoj.
Gunar Myrdal. Država Blagostanja.
Keynes John Maynard. Opća teorija zaposlenosti i novca i kriza i ekonomska
politika.
Zagreb i Hrvatska u Titovo doba
Split u Titovo doba.
ect.

- 12:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Socijalizam 21. stoljeća

Opis bloga

Linkovi

05.07.2007., četvrtak

Umjesto predgovora-teze

	srpanj, 2007
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31